Piše: Dragan Markovina/ Oslobođenje

Iako on to ne bi nikad priznao, priča o Ćiri Blaževiću je zapravo priča o ostvarenju jugoslavenskog sna. Za koji uopće, u svojoj čežnji za drugim svjetovima i cikličnosti ponavljanja ratova, nismo spremni priznati ni da je postojao, niti smo ga onda ikada i definirali. A činjenica je da on jeste postojao, već i iz toga što je nekoliko generacija ljudi izveo iz nepismenosti i neobrazovanosti, omogućio djeci radničke klase da završe fakultete, doveo ljude u gradove i ponudio im dotad nezamislivi komfor. Sve to nije priča o zaslužnim pobjednicima i pojedincima, nego o narodnim masama koje su imale sreću da taj san prožive, a onda i nesreću, odnosno političke iracionalnosti u izobilju, da ga okončaju u krvi.

No, kad bi trebali birati paradigmu ostvarenja tog sna, priča o Ćiri Blaževiću, čovjeku kojeg je rodni Travnik upravo proglasio za počasnog građanina, predstavljala bi udžbenički primjer ovoga o čemu govorimo.

Tom nagradom se zaokružio jedan logičan krug i život ispunjen događajima, borbom i uspjesima, nažalost, ne i Ćirinim povratkom ili barem dolaskom u Travnik po nagradu, ali u simboličkom smislu svakako. Svojevremeno je Miljenko Jergović, pišući o Ćiri i o tome kako je promijenio vlastiti odnos prema njemu, zaključio otprilike to da čovjek koji dođe iz Bosne u sredinu koja s visoka promatra njegov zavičaj, ima dvije mogućnosti. Jedna je da se tvrdoglavo opire sredini u koju je došao živjeti i ratuje s njom, a druga da joj se prilagodi, do karikaturalnosti naglašavajući svaku moguću predrasudu te sredine o ljudima iz njegovog kraja i usvajajući dominantne vrijednosti. Ćiro je u ovom drugom bio majstor, ali je to istovremeno podrazumijevalo i činjenicu da se rodnog kraja nikad nije odrekao ili ga zatajio, što je u videoporuci kojom se zahvalio Travniku na počasti i rekao. Uostalom, da nije bio tako prilagodljiv i sklon cirkusu, da nije bio majstor manipulacije medijima i psiholoških priprema ekipa koje je vodio i javnosti koje su tu ekipu pratile, što je on oduvijek nazivao ‘galvanizacijom’, teško da bi mogao biti prihvaćen od svih u tragično posvađanim sredinama kojima je pripadao.

Ili, pojednostavljeno govoreći, mogućnost da čovjeka koji je bio naglašeni tuđmanovac i glorifikator Franje Tuđmana Sarajevo ili Tuzla onako srdačno prihvate kako su ga prihvatili, a sve bez da se on ijednom rečenicom odrekao toga, bila bi nikakva. Tim više je prava šteta što s Bosnom i Hercegovinom nije napravio barem približan rezultat kao s Hrvatskom i u najmanju ruku je odveo na Mundijal. Ali, ako nije uspio u tome, uspio je u istinskom simboličkom ujedinjenju ove duboko posvađane zemlje. Za potpuni hepiend bio je potreban taj rezultat, kao i ono što mu je, iz nacionalističkog otpora sredine u koju je trebao doći, izmaknulo u zadnji čas, a to je da bude trener Crvene zvezde. Nije nemoguće da bi onda kultnoj tituli s Dinamom ‘82. i bronci s Hrvatskom ‘98. pridodao i naslov europskog prvaka s Crvenom zvezdom, koji je ovako ubilježio Ljupko Petrović. Tko zna, možda bi u tom slučaju stvari završile drukčije, da je on bio na klupi crveno-belih, a Osim nas odveo do titule prvaka svijeta u Italiji. Znam da zvuči nerealno, ali utopije tome i služe.

Kako se to pak nije dogodilo, ovako smo umjesto hepienda, dobili još snažniju potencijalnu filmsku priču o djetetu iz obitelji poraženih, koje je uspjelo pobjeći iz teškog siromaštva, prvo kao solidan igrač Sarajeva i Rijeke, a onda kao čovjek koji će ostati upisan kao ikona Dinama i Hrvatske.

Nikad nisam volio Dinamo, upravo iz političkih razloga iz kojih su ga mnogi u Bosni i Hercegovini voljeli, a potom i jer je bio najveći rival Hajduku te najveći regionalni ideološki antipod Veležu. Jednako kao što me nervirala Ćirina hrvatska reprezentacija, toliko neraskidivo povezana s Franjom Tuđmanom, čak do mjere da je kolektivno potpisala podršku pučističkim generalima koje je Stipe Mesić umirovio.

No, kada bjesovi prođu i čovjek odraste i raskrsti s vlastitom isključivosti pa pokuša razumjeti ljude koji simboliziraju sve ono što mu je potpuno suprotstavljeno, prihvati svoju zemlju ili zemlje i njene ljude onakve kakvi jesu. Bez potrebe da ih nasilu mijenja ili ratuje s njima. Stoga, danas mogu reći da za tu reprezentaciju navijam, osim kad bi igrala protiv Bosne i Hercegovine. U najmanju ruku zbog djetinjstva, nasljeđa i užasa koji je ova zemlja prošla devedesetih. Štoviše, siguran sam da, bez obzira na to što dolazi iz drugačijeg ideološkog backgrounda, duboko u sebi isto osjeća i Ćiro Blažević, makar nikad to ne priznao, kao što ne bi priznao ni tezu s početka teksta.

Najljepši pak moment u čitavoj priči je taj da je sam Ćiro dobio nasljednika koji također živi svoj jugoslavenski san, u postjugoslaviji, jednako talentiran i sa savršenim osjećajem za javnost, iz sličnog backgrounda, koji u toj svojoj prepoznatljivoj drugačijosti iznova spaja ova posvađana društva i kulture. Taj čovjek zove se Goran Bogdan i nije nimalo slučajno da su zajedno snimili jednu od novijih reklama.

(DEPO Portal/ak)