Prvo je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu. Sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu. Kada je u avgustu 1992. godine iz Zenice otišao u Donbas, sa sobom je ponio samo putnu torbu sa odjećom. U Severodnjecku je zasnovao porodicu, kupio stan i automobil. Onda je, opet, morao nazad.

 
„Sve osim porodice je ostalo. I automobil, i stan. Ponio sam samo putnu torbu. Iste je boje kao i ona od prije trideset godina. Rat me je otjerao tamo, rat me je vratio kući“, kazao je Avdi Avdiću za Istragu Suvad Tutnić.

Rođen je u Željeznom Polju kod Zenice. Onda se, čim je postao punoljetan, preselio iza “željezne zavjese”. Radio je u Sovjetskom savezu. Bio je stolar i terenski radnik. U proljeće 1992. godine vratio se u Zenicu. Na putu prema kući probio se kroz nekoliko barikada. Rat  između Armije RBiH i HVO-a tada još nije bio počeo. I zato je u avgustu 1992. godine mogao preko Splita otići iz bosanskog pakla. Skrasio se u Severodnjecku, na istoku Ukrajine.

 
„Tu smo zasnovali porodice“, reći će mi početkom februara u hotelskoj kafani u Severodnjecku.

Ruska ofanziva samo što nije bila počela. Ali, Suvad, Jasmin i Semir su bili ubijeđeni da nema rata. Tada su bili samo Bosanci koje je rat u BiH otjerao na istok Ukrajine. Devedesetih su bili izbjeglice. Onda su postali domicilni Ukrajinci. Suvad je oženio Ukrajinku i dobio sina. Iz ljubavi prema domovini, sinu će izganjati bosanski pasoš. Bitna odluka,  ispostavit će se kasnije.

Devet sati vožnje je potrebno da iz Kijeva automobilom dođete u Severodonjeck, grad u regiji Luhanjska. Bosanci iz Misije OSCE-a uputit će me na Bosance koji žive u Severodonjecku. Bio je početak februara, odnosno noć prije nego što će američki zvaničnici objaviti tačan datum ruskog napada na Ukrajinu. Suvad je bio miran. Sjeća se 2014. godine, i ofanzive proruskih paravojnih formacija iz navodne Luhanjske narodne republike. Ali prave emocije mu budi sevdalinka koju je na svom telefonu pustio drugi Bosanac.

„Ovo mi slušamo stalno“, kaže Suvad dok u pauzama gleda u telefon na kojem se vrte snimci sa sarajevskog koncerta Safeta Isovića.

Sutradan su već objavili da će Rusija napasti. Suvad se nije pojavio u turskoj kafani u Severodonjecku. Semir i Jasmin jesu. Iste noći, skoro do zore, Semir se, uz hladnu pivu koju je ispijao na još hladnijoj klupi ispred našeg hotela, dvoumio da li s nama  da krene za Sarajevo. No, ostao je. Od sudbine se, kaže, ne može pobjeći. U bosanskom ratu su mu ubili oca i brata. Jednog su ubili pripadnici HVO-a, a drugog pripadnici Vojske RS. Semir je već tada bio u Ukrajini. Tamo je upoznao i Suvada Tutnića. I Semir i Suvad ostali su u Severodonjecku, vjerujući da Rusija neće napasti.

Ostatak teksta, kao i fotografije, pronađite OVDJE

(DEPO PORTAL/rm)