Izvor: Nomad.ba
Piše: Valerijan Žujo

Čudne su to boljke.

Kad se čovjek odrekne sebe, onda mu je lako… Naša smetenost i raskorak u globalnim svrstavanjima, njiše se od sumanute ideje: Život za cara… do perverznog gastronomskog opredjeljenja:

Draže mi je rusko g…. nego američka torta… ili obrnuto…

I mada svaka baja božija zna, da se ključnih, a posebice onih najmoćnijih pozicija, po pravilu dokopaju kompleksaši i sociopati, ipak, mi im se klanjamo i vjerujemo da nisu do cilja stigli preko leševa, da nisu ogrezli u laž i bezosjećajnost, nego da nam ih je sâmo nebo poslalo. Kod monarha, samodržaca, bilo je barem jasno šta misle o izvoru svoje vlasti:

Po milosti Božijoj i volji narodnoj…

U aktualnim pseudo-demokratijama, mandat je ovisan o novcu, propagandi, kontroli medija i zloupotrebi socijalnih mreža, populističkom ašikovanju sa biračima uz njegoševsku primisao: Pučina je jedna stoka grdna… konačno, izbor je ovisan o diskreditaciji ili, počesto, likvidaciji političkih rivala.

Šta li se dogodi u bespućima sive mase, u labirintima mozga, pa da zdrava, normalna osoba, zauzme podaničku, popuzansku poziciju i povjeruje da bismo bili Beč, da onaj blesavi momak ne ubi nadvojvodu i u njega mu ženu, te da bismo bili svjetska sila (nas i Rusa, trista miliona…), da Maršal nije ogradio društvo zaluđenih staljinista na negostoljubivom otoku. Nije to, dakako, bilo ni nježno, ni pojedinačno gledajući pravedno, ali jest bilo, što bi braća Hrvati kazali, učinkovito.

Mi, balkanski nesrećnici, vazda smo bili prinuđeni birati između dva zla ono, koje nam se čini manjim. Tako se dogodilo, da uz slobodarski duh, stoljećima uzgajamo i nezdravu ljubav prema okupatorima i tuđoj zločinačkoj megalomaniji. Ako zanemarimo svjetske osvajače, Vizantiju, Rim, Mongole i Osmanlije, kojima se teško moglo oduprijeti, lokalne južnoevropske invazione armade, predvodili su, nema sumnje, loši đaci, koji su nastojali u nesretni Balkan ugurati svoje Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Austrije, Velike Mađarske, Velike Italije i Velike Bugarske…

Mi, balkanski nesrećnici, vazda smo bili prinuđeni birati između dva zla ono, koje nam se čini manjim. Tako se dogodilo, da uz slobodarski duh, stoljećima uzgajamo i nezdravu ljubav prema okupatorima i tuđoj zločinačkoj megalomaniji

Ti bolesnici su, očigledno, iz aritmetike i geometrije u školi dobili čistu jedinicu.

Rusofilija, bolećivost prema najvećoj slavenskoj državi i caru baćuški, potom prema Lenjinu, Staljinu… Putinu, prema navodnim zaštitnicima sveg slavenstva, školski je primjer nekritičkog i neosnovanog idolopoklonstva. Ponajdalje u tom smislu otišli su Srbi i Crnogorci (naime, njihovi režimi), mada su im suha povijesna fakta kazivala, da je ta opsjednutost Rusijom, bila neutemeljena i da ima puno više primjera kad je Rusija balkanska plemena ostavila na cjedilu ili prosto prodala, nego što ih je nesebično štitila. Uglavnom je ukupnu sagu o pomoći i podršci braće Rusa moguće svesti na folklor i simbolične geste prijateljstva, a u materijalnoj sferi, na čistu sadaku.

U evropskoj povijesti druge polovine 19. stoljeća, prijelomni događaji za Balkan, bili su rusko-turski i srpsko-turski ratovi, te austrougraska okupacija Bosne i Hercegovine. Istina je da su u prvom ozbiljnom sukobu Srbije, željne slobode i samostalnosti, Srbe podržali ruski dobrovoljci, posebno ruski ljekari, da je i ruska država pomagala, ali je, također, istina, da su ustvari Srbi ratujući s Turcima olakšavali ruske ratne napore. Također je gorka istina, da je takozvanim Sanstefanskim mirom, Rusija, ubrzo nakon bratskog ratovanja, sasvim okrenula leđa Srbiji, favorizirajući Bugarsku i vlastite interese na Balkanu.

Tradicija je nastavljena u vrijeme takozvane Aneksione krize. Aneksija Bosne i Hercegovine, kao trećeg entiteta Austrougarske monarhije, srušila je srbijanske snove o velikoj državi. Rusi su im jednostavno zavrnuli ruku i prisilili da prihvate aneksiju i čak zvanično izjave kako im aneksija ne šteti nacionalnim interesima.

Mi jesmo bića sklona nostalgiji. Počesto se okrećemo prošlosti, odvraćajući pogled od mizerne sadašnjosti. Ali, da bi neko smislio i iskazao onu dosjetku kako bismo bili Beč, da ne bijaše Sarajevskog atentata, nije morao imati više od dvije i po ganglije

Legenda o tome, da je Rusko Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat zbog Srbije, samo je legenda. Rusija je vazda ratovala isključivo zarad vlastitih interesa. Tako je bilo u svim osvajačkim pohodima i na crnomorskim obalama, na Kavkazu, u Mongoliji, u Avganistanu, diobama Poljske, zaposjedanju baltičkih državica, podjeli Njemačke, invaziji Čehoslovačke i Mađarske, etc, etc. Ruska „podrška“ i „pomoć“, stravično je koštala mnoge zemlje i narode. Neovisno o režimu, carskom, socijalističkom ili liberalno-kapitalističkom, unutarnji oblik ruske vladavine i politički program, bio je autarhija, a vanjski, imperijalno širenje. Kolika je ruska ljubav prema ostalim Slavenima, pokazuje ukrajinski horor, koji se odvija pred očima cijelog svijeta.

A, austrofilija… Ta emocija je razumljiva, ako se simpatije odnose na Republiku Austriju, koja se nije dvoumila i odmah je priznala samostalnu Bosnu i Hercegovinu, te podržala njen napor da se odbrani i održi. U ratnom i poratnom razdoblju Austrija je kontinuirano pomagala Bosni i Hercegovini u sferi diplomatije, ekonomije, kulture i obrazovanja. Pomagala je i pomaže konkretno i bez rezerve. Njeni predstavnici u Sarajevu nastojali su i nastoje razumjeti bosanskohercegovačke prilike i pomoći svima. Neki od njih, poput ambasadora Martina Pammera, koji izvrsno govori naš jezik, bili su dnevno prisutni i uključeni u različite dimenzije obnove života i rada.

No, ako je riječ o žalu za Kakanijom i „carem Vranjom“, Za Habzburzima… onda je to slučaj za čije razumijevanje su neophodna mišljenja i odgovarajućih stručnjaka, posebice medicinskih.

Mi jesmo bića sklona nostalgiji. Počesto se okrećemo prošlosti, odvraćajući pogled od mizerne sadašnjosti. Ali, da bi neko smislio i iskazao onu dosjetku kako bismo bili Beč, da ne bijaše Sarajevskog atentata, nije morao imati više od dvije i po ganglije.

Mi bi bili Beć… Jašta radi… Ni Beć, ni Beč, „ni carstvujušča Vienna“. Onaj ko je taj „biser“ izmaštao ili ne zna šta smo mi ili ne zna šta je Beč.

Ima puno ozbiljnih razloga, zašto ni u bunilu ne bi trebalo žaliti za Austro-Ugarskom. Neke sam već naveo na ovom istom portalu.

Općenito, zašto bi neko žalio za statusom okupiranog i potlačenog… i zašto bi mu tuđa vlast, tuđi jezik i kultura, bili draži od svog vlastitog!? Znači li često prizivanje stranih sila i vladara, da je u nas nepovratno razvijen podanički mentalitet, te da poslove društva i države nismo u stanju sami voditi.

Dovoljno je obratiti pažnju na načine ubijanja branitelja Sarajeva, pa da se rasprše sve floskule o kulturnoj, o civilizatorskoj suštini habzburškog zaposjedanja Bosne i Hercegovine

Notorno je poznato da, mimo očekivanja, ulazak austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu nije bio operetan, nego krvav, zbog snažnog otpora stanovništva, pa je carska i kraljevska vojska pri zaposjedanju Sarajeva, 19. avgusta 1878. godine demonstrirala besprimjernu surovost.

Za branitelje nije bilo milosti. Tretirani su kao divlji fanatici, jer nisu pred okupacionu vojsku izašli s cvijećem. Službeni i novinski izvještaji tretirali su ih kao bandite koje treba likvidirati, pa makar stajali i na vlastitom pragu… I bojovnici generala Filipovića su to činili nemilosrdno.

Temeljiti Hamdija Kreševljaković odavno je naveo imena Sarajlija ubijenih u ponedjeljak, 19. avgusta 1878. g. Riječ je samo o onim žrtvama za koje je Kreševljaković pouzdano saznao. Bilo ih je, dakako, znatno više. Dovoljno je obratiti pažnju na načine ubijanja branitelja Sarajeva, pa da se rasprše sve floskule o kulturnoj, o civilizatorskoj suštini habzburškog zaposjedanja Bosne i Hercegovine.

Ostaje i dalje neshvatljivom sklonost Austro-Ugarskoj direktnih potomaka ovih žrtava. Rekoh, imena su odavno objavljena, ali mi ih ignoriramo, pa makar nam bili i rod rođeni. Lako je iz Kreševljakovićevog popisa prepoznati naše odvažne i zlosrećne pretke. Napomene u zagradi su Kreševljakovićeve.

Nastavak teksta i žrtve austrougarske provale u Sarajevo, u ponedjeljak, 19. avgusta 1878. godine, čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)