Izvor: Deutsche Welle

Piše: Norbert Mappes-Niediek

Rat u Europi! Taj strašni krik odjeknuo je već jednom prije nešto više od trideset godina: 27. juna 1991. tenkovi Jugoslavenske Narodne Armije došli su na granice te zemlje prema Italiji i Austriji. Cilj je bio spriječiti odcjepljenje Slovenije. Može li se iz povijesti jugoslavenskih ratova izvući prognoza za Ukrajinu? Gdje su sličnosti a gdje razlike?

Ratni ciljevi: Rusija je htjela Ukrajinu brzo „obezglaviti" i postaviti marionetski režim. Taj pokušaj je propao. Umjesto toga, ruska vojska sad vodi rat po cijeloj toj zemlji. I nekoć u Jugoslaviji se ratni cilj promijenio za nekoliko dana i tjedana: najprije je vojska pokušala silom sačuvati federalnu državu. Kad to nije uspjelo počeo je u Hrvatskoj, a uskoro i u Bosni i Hercegovini rat za teritorije zemlje koja je propadala. U konačnici se 1998./1999.  jedna „oslobodilačka vojska" borila za neovisnost Kosova. Ciljevi su se mijenjali, rat je ostao.

Pouka: ako se cilj ne ostvari dugo nema mira.

Okvirni uvjeti: Ni jedna velesila pa ni Rusija nije bila zainteresirana za raspad Jugoslavije ratom, naprotiv: sile su međusobno koordinirale svoja mirovna nastojanja – dugo vremena bezuspješno. U Vijeću sigurnosti UN-a se oštro prepiralo oko pojedinosti, ali je na kraju ipak prihvaćana zajednička rezolucija. Danas je UN paraliziran ruskim vetom. Nova svjetska sila Kina ne priključuje se osudi ruske agresije. Moskva ima atomsko oružje i prijeti njime. Za razliku od stanja prije 30 godina sada je u opasnosti svjetski mir.

Pouka: površne sličnosti kao ona između Putina i Slobodana Miloševića, kojem se samo trebalo pravovremeno suprotstaviti vojnim sredstvima, vode u zabludu.

Strategije: U Bosni je najprije srpska, a kasnije i hrvatska strana, pokušala stvoriti „etnički čista" područja. U Ukrajini ruska vojska ima cilj podjarmiti cijelu zemlju i zauzeti u najmanju ruku veliki dio te zemlje. Radi se o državi, ne o narodu. „Etničko čišćenje" nije planirano. Njega se ne bi ni moglo provesti u Ukrajini koja je 12 puta veća od Bosne i Hercegovine.

Pouka: Prihvatiti izbjeglice. Nitko se ne mora bojati da će oni zauvijek tu ostati.

Opsada: Bosanskohercegovački glavni grad Sarajevo bio je pod opsadom bosanskih Srba od aprila 1992. do septembra 1995. Cilj nije bio zauzimanje i protjerivanje stanovništva, kao u nekim manjim bosanskim gradovima. Taj grad je služio kao talac ili kao osiguranje za kasniju razmjenu teritorija. U tu svrhu Sarajevo nije moralo biti izgladnjivano ili potpuno odsječeno od opskrbe vodom i strujom; nakon dva mjeseca potpune izolacije grad je zračnim mostom neredovno opskrbljivan onim najnužnijim.

Pod opsadom je i nekoliko ukrajinskih gradova koji su puno veći nego Sarajevo. Mariupolj, koji ima podjednak broj stanovnika kao i bosansko-hercegovački glavni grad, tek je deseti ukrajinski grad po veličini. Za razliku od Sarajeva, namjera je zauzeti ukrajinske gradove. To može značiti da će stanje tamo biti još i gore nego u Sarajevu – kako bi se iznudila predaja.

Pouka: važniji od svega drugoga su koridori za opskrbu.

Evakuacije: Ako stanje postane nepodnošljivo, nedostajaće lijekovi – kao već sada u Mariupolju i Harkivu. Ako se prekine opskrba strujom i vodom nastupa nestašica hrane a zahtjevi za putevima za bijeg postaće sve glasniji. Pomoći mogu humanitarne organizacije. Ali, „kod evakuacije se čovjek nikad ne osjeća dobro jer se time de facto taktički uključuje u ratna zbivanja", kaže Hansjörg Strohmeyer, direktor za strategiju u UN-ovom uredu za koordinaciju humanitarnih akcija (OCHA).

Kad civilno stanovništvo napusti neki grad, vojska koja napada ga može lako zauzeti. „Tu imamo jasno stajalište", kaže Strohmeyer: „Evakuiramo samo ako to žele obje strane i ljudi kojih se to tiče. Tada ih podupremo." Da ništa nije bilo od najavljene evakuacije Mariupolja prošlog vikenda, grada na crnomorskoj obali, ne mora nikoga začuditi.

Po ukrajinskim navodima 200.000 od oko 440.000 stanovnika je trebalo napustiti grad. „To je divovski broj", kaže Stromeyer, „logistički neizmjerno kompliciran". Ako bi se ljude htjelo evakuirati odjednom „trebao bi vjerojatno dugi, možda dvotjedni prekid vatre." Pokušat će se dakle u više navrata. „Tu mora biti sve dogovoreno do najmanje pojedinosti. Koliko dugo može konvoj iz Mariupolja biti na putu? Kuda će ići ti ljudi? To će potrajati – i za to je potrebno povjerenje."

Pouka: Unatoč izuzetno velikom broju izbjeglica, većina ljudi će ostati.

Zaštita civilnog stanovništva: Nakon više mjeseci rata najprije u Hrvatskoj, a onda u Bosni i Hercegovini Ujedinjeni narodi su u BiH stacionirali plave kacige (UN-trupe). One su pomagale u održavanju infrastrukture u toj zemlji, brinule se da ceste budu prohodne, pratile stanje na frontu i mogle upozoriti na opasnost. Ali, one nisu mogle zaštititi civilno stanovništvo od granatiranja i protjerivanja. U Ukrajini se teško mogu zamisliti takve postrojbe.

S humanitarnog gledišta direktor OCHA Strohmeyer to ne smatra nedostatkom. Bez mirovnih postrojbi, koje lako mogu postaju predmet taktičkih manipulacija zaraćenih strana, humanitarne organizacije mogu uvjerljivije djelovati neutralno. „Osnova je humanitarnog rada da se s vojskama, koje sudjeluju u ratu, razmjenjuju vrlo detaljne informacije", kaže Hansjörg Strohmeyer. „Kad se najavi neki konvoj onda postoji precizno određeno vremensko razdoblje – koje se možda mora i pomaknuti, ali koje se onda poštuje." Stvar olakšava činjenica da u sukobu u Ukrajini sudjeluju dvije profesionalne vojske, nema pobunjeničkih bandi kao što je to često slučaj u Africi ili u Siriji.

Pouka: Važniji od vojnog pritiska na Rusiju je moralni pritisak.

Politika i svjetska javnost: U Bosni i Hercegovini je Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo zonu zabrane letenja – kao što sad zahtijeva i ukrajinska vlada. Razlog nije bio to što su zračni napadi u ratu igrali tako veliku ulogu. Zone zabrane letenja tradicionalno se smatraju ulaskom u vojnu intervenciju. Zabranjeni nisu samo letovi nego i ispaljivanje projektila zemlje - zrak, što onda za sobom povlači bombardiranje položaja na zemlji iz zraka.

Ali, djelotvornije nego stvarna intervencija u jugoslavenskim ratovima 1990-ih bile su rasprave o tome. Svaka prijetnja vojnom intervencijom protiv napadača bila je za stranu koja se branila poticaj da rat eskalira i da takvu intervenciju učini vjerojatnom.

Pouka: Tko želi spriječiti svjetsku katastrofu mora imati hrabrosti frustrirati napadnutu stranu.

(DW/DEPO PORTAL/ad)