U drugom dijelu iscrpnog i intervjua, a povodom nedavne objave njegove trideset pete knjige/studije "Sumrak kapitalizma" (u izdanju izdavačke kuće KULT B iz Sarajeva), bh. akademik i sociolog Slavo Kukić za DEPO Portal govori o neminovnom kraju ekspanzije kapitalizma, uspostavi "nove ravnoteže snaga" u svijetu, nastajanju novog "zelenog ili ekosocijalizma", ali i odgovara koliko su utemeljene tvrdnje da je globalna pandemija korona virusa bila unaprijed smišljena radi jačanja profita određenih sektora...

Razgovarala: Maja RUČEVIĆ

Poštovani prof. Kukiću, određeni dio knjige posvetili ste analizi odjeka o teoriji kapitalizma čuvenog Karla Marxa koji je, kako i sami navodite, tvrdio da „planetarna ekspanzija kapitalizma u sebi nosi i prve znake njegova kraja“. Posmatrajući tu tezu danas, je li Marx bio u pravu, i ako jeste, kako je to tada u 19. st. tako dalekosežno mogao predvidjeti?

Apsolutno je bio u pravu. Pri tome ne pomažu ni teze kako se vrijeme sredine XIX. stoljeća, u kojem je svoju teoriju stvarao Karl Marx, ni po čemu ne može uspoređivati s vremenom u kojem živimo. Jer, Marx je analizirao zakonomjernosti u razvoju kapitalizma, a one su izvanvremenske, zakonomjernosti u životu jednog sistema društvenih odnosa koje vrijede u svim vremenima njegove egzistencije.

U slučaju kapitalizma, u pitanju je sistem društvenih odnosa kojeg određuje vječna žeđ za gomilanjem kapitala i vječna potreba za ekspanzijom. A u točci kada su oni dovedeni u pitanje, kaže Marx, pokazuju se i prvi znaci njegova kraja. Mislim da je tu točku kapitalizam danas dostigao. On je svjetski sistem, zakonitostima kapitalističkih društvenih odnosa izmakao nije ni jedan dio planete, mogućnosti njegove ekspanzije su dovedene do krajnjih granica, a sve učestalije svjetske ekonomske krize govore u prilog tezi da se s proizvodom svojih unutarnjih proturječja kapitalizam sve teže nosi.

Do koje mjere su utemeljene tvrdnje da je globalna pandemija korona virusa bila unaprijed smišljena radi jačanja profita određenih sektora kao što su farmacija, određene političke strukture, bankarski sektor itd. nauštrb nekih drugih poput turizma, ugostiteljstva itd? Ukoliko bi se kroz određeno vrijeme i ispostavilo da je čitav scenarij bio unaprijed 'smišljen', kako u budućnosti vjerovati medicini, vlastima i sektorima o kojima izravno ovise naši životi?

Teško je takvo što sa sigurnošću ustvrditi. Iako, svi statistički i financijski pokazatelju od 2019. godine, kojima se i u mojoj knjizi operira, govore u prilog tim tezama. Kapitalu je, naime, imanentna potreba stalnog oplođivanja, postizanje ekstraprofitnih stopa, i tome su podređene sve njegove akcije. S druge strane, relativno najjednostavniji je udar kapitala u područjima koja se tiču čovjekova života i zdravlja pa je otuda poprilično razumljivo da se on tijekom korona krize manifestirao posebice u sferi farmaceutske industrije.

Zakonitostima kapitalističkih društvenih odnosa izmakao nije ni jedan dio planete, mogućnosti njegove ekspanzije su dovedene do krajnjih granica, a sve učestalije svjetske ekonomske krize govore u prilog tezi da se s proizvodom svojih unutarnjih proturječja kapitalizam sve teže nosi

Ni na kraj mi pameti, priznajem, pomisao kako je i sam virus korona dio „smišljenog scenarija“ iako kapital, da bi postigao što veću stopu svoga oplođivanja – koja je njemu sve, a sve ostalo, uključujući i ljudske živote, ne znači ništa – neće pobjeći ni od takvih scenarija. A u uvjetima takvog društvenog odnosa nelogičnim djeluje priča o povjerenju u institucije i organizacije čija je misija uvećavanje vlastitoga kapitala, i posebice ako djeluju u području brige za ljudsko zdravlje,

Ako je „svemoć tržišta“ koncept koji propada, a koji krupni kapitalistički tirani još uvijek zagovaraju ne bi li opstali, možemo li govoriti o neminovnom društvenom sukobu koji nam predstoji na globalnoj razini? Naime, uzmimo samo posljednju pandemiju, uslijed koje se, zbog raznih ograničenja, raslojavanja i nejednakog tretmana na gospodarsko-društvenoj ljestvici, određeni slojevi sve više bune i opiru neizvjesnosti u kojoj su se našli. Je li realno govoriti o nekoj vrsti „klasnog rata“ koji će uslijediti, kako to tvrdi Chomsky kojeg na jednom dijelu svoje studije citirate? I ako se to dogodi, može li se očekivati uspostava neke „nove ravnoteže snaga“ u društvenom smislu?

Prvo, da se ne bi pogrešno shvatili, govorimo o društvenim procesima, a oni se ne događaju preko noći. Naprotiv, potrebne su godine, desetljeća, nadam se da ovaj put neće trebati čekati stoljeće, kamo li i nekoliko njih. A to će vrijeme, koliko god trajalo, biti ispunjeno sve prepoznatljivijim socijalnim sukobljavanjima. Uostalom, socijalnim sukobljavanjima, i to svakodnevno i u svim dijelovima svijeta, i sami svjedočimo.

Pojava, primjerice, Bernia Sandersa, koji nakon stoljeća zabrane korištenja riječi socijalizam u američkom javnom prostoru postane vrlo opasan takmac u predsjedničkim izborima SAD, nije posljedica nikakva pomahnitala uma nekakva američkog osobenjaka nego narasle svijesti da su postojeći društveni odnosi u najmoćnijoj zemlji svijeta nepravični, u korist najbogatijih i protiv prava na život najsiromašnijih, da ih treba slati na smetlište historije a umjesto njih uspostaviti nove, društvene odnose koji podrazumijevaju više socijalne pravde i jednakosti, i više prava na sreću svih a ne samo odabranih. I otuda ne čudi da je Sanders izazvao oduševljenje Amerikanaca, mladih posebice, Amerikanaca do 35 godina života, onih koji nisu opterećeni sistemski izazivanim strahom od ideje socijalizma kao društva socijalne pravde i jednakosti.

Ništa, pa ni kapitalizam, se ne urušava kao kula od karata. Naprotiv, u pitanju je povijesni proces koji podrazumijeva da se u njedrima starog, paralelno s njegovim urušavanjem, rađaju elementi novoga

Isto se, dakako, može reći i za sve učestalije socijalne buntove u svim dijelovima svijeta. A sve to su samo različite forme manifestacije klasnog rata koji, kako vrijeme odmiče, može samo dobivati, nikako i gubiti na svome intenzitetu. I njegov krajnji učinak može biti jedino i isključivo drugi, s kapitalizmom nekompatibilan sistem društvenih odnosa. Uostalom, elemente takvog sistema je u nekim dijelovima svijeta moguće identificirati već danas – u nordijskim zemljama prije svega.

Uruši li se kapitalizam i ostavi li za sobom klasnu borbu, stagnaciju, problematiku rastuće nezaposlenosti itd., kako će se održati obični čovjek?

Ništa, pa ni kapitalizam, se ne urušava kao kula od karata. Naprotiv, u pitanju je povijesni proces koji podrazumijeva da se u njedrima starog, paralelno s njegovim urušavanjem, rađaju elementi novoga. To novo, i to sam detaljno elaborirao u mojoj knjizi, može imati različite forme materijalizacije. Ugledni američki sociolog Peter Frase, recimo, govori o četiri moguća scenarija razvoja postkapitalističkog svijeta, pri čemu su dva na tragu društva više socijalne pravde i jednakosti a dva podrazumijevaju put u nove forme barbarizma.

Ne čini mi se, međutim, kako takav pristup ima realno utemeljenje. Jer, zakonomjernost u čovjekovom povijesnom hodu nije ni tapkanje u mjestu, ni u Fukuyaminom kraju povijesti, još manje u mogućnosti regresivnog povijesnog zaokreta. Naprotiv, ta zakonomjernost je u putanji stalnog povijesnog napredovanja. I utoliko mi se mnogo utemeljenijima čine pristupi koji se na navedenoj putanji i zasnivaju, posebice nekoliko njih.

Jedan je, recimo, pristup francuskog ekonomiste Thomasa Pikettya koji budućnost svijeta vidi u tzv. participativnom socijalizmu...

Sve su glasnije teorije o održivom razvoju, što ekonomskom, što ekološkom. U svojoj knjizi spominjete „zeleni ili ekosocijalizam“ kao jedno od mogućih alternativnih rješenja. Možete li nam pobliže objasniti što to točno podrazumijeva?

Da, vrlo realnim se, potom, doima i koncept eko ili zelenog socijalizma kojeg razvija veći broj uglednih svjetskih teoretičara. I svi oni polaze od teze da je kapitalizam uzrok danas sve zaoštrenije i ekološke i ekonomske krize koja rezultira i sve većom nejednakošću, ekonomskom stagnacijom i rastućom nezaposlenošću, te da nadilaženje kapitalizma i stvaranje ekosocijalizma podrazumijeva i demokratsko planiranje koje taj proces omogućuje.

Marxova teza o novom društvu kao društvu koje se temelji na principu „od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome prema potrebama“ je ideal čovjekovog povijesnog hoda kojeg je, koliko god djelovao utopističkim, teško dovoditi u pitanje

Što se, pak, mene tiče, isključiti bi pogrešno bilo i mogućnost povratka Marxu zbog zakonomjernosti koje je identificirao prije čitavo stoljeće i pol, a koje se u još jačoj formi potvrđuju danas. Kao što bi pogrešno argumentaciju za isključivanje takvog povratka bilo tražiti u zločinima iz vremena boljševičkih diktatura koji s Marxom, kako sam i napisao, imaju veze koliko i križarski ratovi s Deset božjih zapovijedi. Jer, Marxova teza o novom društvu kao društvu koje se temelji na principu „od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome prema potrebama“ je ideal čovjekovog povijesnog hoda kojeg je, koliko god djelovao utopističkim, teško dovoditi u pitanje.

Uzimajući u obzir sumorne izvještaje o sve očitijem društvenom raslojavanju uzrokovanom jazom nastalim između manjine moćnih koji drže krupni kapital i akumuliraju bogatstvo i siromaštva koje zahvaća ostatak planete, premda su ti omjeri danas manje ekstremni nego prijašnjih desetljeća, a ulaganje u nerazvijene dijelove svijeta uvjetovalo je i njihov razvoj, ipak ostaje gorak okus - kako ih nazivate - "unutarnjih proturječja koja kapitalizam počinju nagrizati kao grobari". Koja su to unutarnja proturječja i što je svijetu donio taj „dvosjekli mač“ koji je s jedne strane razvio i ojačao nerazvijena područja, a još više produbio nezadovoljstvo stanovništva u nekoć razvijenim zemljama?

Na sve naglašenije socijalno raslojavanje i sve veći rast socijalne nepravde ukazuju sve komparativne analize, o kojima sam, uostalom, govorio i na početku ovog razgovora. Slikovit je, primjerice, i podatak da je razlika u zaradi između 20% najbogatijih i 20% najsiromašnijih šezdesetih godina prošlog stoljeća iznosila 30:1, a da se početkom devedesetih popela na 61:1. Ili, da je petina najbogatijih sredinom devedesetih godina imala u posjedu 82,7%, a petina najsiromašnijih tek 1,4% ukupnoga svjetskog bogatstva. Zgraža i podatak Svjetske banke – a takvih je podataka puna knjiga o kojoj razgovaramo – da je 2018. godine više od milijardu ljudi živjelo s manje od 1,9 dolara dnevno, ili više od 2,5 milijardi s manje od 3,2 dolara dnevno itd.

Istina je da kapital seli u nerazvijene dijelove svijeta, ne zbog silne želje da poboljša život tamošnjeg čovjeka nego zbog vrlo jeftine radne snage koja mu omogućuje prisvajanje ekstra profita

Oni, koji brane i kapitalizam smatraju konačno pronađenim oblikom života čovjeka u zajednici, svemu tome će se suprotstaviti tezom kako je on omogućio puno brži razvoj nerazvijenih dijelova svijeta i gotovo eksponencijalni rast životnog standarda u njima. Takva argumentacija, međutim, ne stoji iz puno razloga. Istina je da kapital seli u nerazvijene dijelove svijeta, ne zbog silne želje da poboljša život tamošnjeg čovjeka nego zbog vrlo jeftine radne snage koja mu omogućuje prisvajanje ekstra profita. Istina je, potom, da se i u tim dijelovima svijeta socijalne razlike između bogatih i siromašnih ne smanjuju nego povećavaju, i da time postaju motor pokretač sve naglašenijeg nezadovoljstva i sve zaoštrenijih sukoba između rada i kapitala. Istina je, na koncu, da seoba kapitala u nerazvijene dijelove svijeta povećava nezaposlenost i obara realnu nadnicu u razvijenom svijetu, a time pojačava bunt njegova radništva u odnosu na kapitalizam u vlastitim zemljama.

Sve to su, kako ste i u pitanju naveli, unutarnja proturječja kapitalizma koja se sve više zaoštravaju i tom tipu društvenih odnosa ostavljaju sve manji prostor samoreprodukcije, a pitanje njegove budućnosti čini sve realnijim.

Čitajte još:
Jačanje autoritarnih trendova je budućnost... Neće Rusija ostati skrštenih ruku na priključivanje BiH NATO-u!

(DEPO PORTAL/ad)