Osvrt na 'Slike koje pričaju'

Midhat Ajanović kod Disneya traži put između glorifikacije američkog poduzetnika i ljevičarskog hejtanja

Kultura29.01.22, 12:18h

Midhat Ajanović kod Disneya traži put između glorifikacije američkog poduzetnika i ljevičarskog hejtanja
Knjiga Midhata Ajanovića ‘Slike koje pričaju‘ bavi se poviješću stripa na dosad neispričan način

 

 

Piše: Jurica Pavičić
Jutarnji list

 

Bosansko-švedski filmolog Midhat Ajanović već je desetljećima poznat kao povjesničar filma specijaliziran za animaciju. Autor je najreferentnijih akademskih radova o Zagrebačkoj školi animacije. Napisao je monografiju o Nedeljku Dragiću, a bio je i umjetnički direktor Animafesta.Oni koji pomnije prate Ajanovićev publicistički rad znaju, međutim, da geteborški profesor ima i drugu "crtanu" strast: a to je strip. Ajanović godinama redovno objavljuje radove o klasičnom i suvremenom stripu. Sada ih možemo čitati i kao knjigu.

 

Knjiga o kojoj je riječ nosi naslov "Slike koje pričaju". Riječ je o zbirci koja uključuje deset eseja o stripu, animiranom filmu te međuteritoriju između ta dva medija. Glavnina tekstova iz knjige, upravo oni o stripu, objavljivana je tijekom posljednje tri godine u strip-časopisu "Kvadrat" iz Bizovca. U prvom, uvodnom i ključnom tekstu "Strip - temeljni medij vizualnog pripovijedanja" Ajanović izlaže temelje stripovskih izražajnih sredstava te brani tezu koja se provodi u čitavoj knjizi: da film i kultura 20. stoljeća duguju stripu više no što su mu skloni priznati.

 

Ljubiteljima suvremenog grafičkog romana najzanimljivija će biti dva poglavlja o bitnim (ne samo) strip-žanrovima: onaj o distopijama te o autobiografskoj fikciji u stripu. U prvom prati put od Zamjatina i Huxleyja do Alana Moorea, Phillipea Lioreta i Igora Kordeja. U drugom se bavi stripovskom autofikcijom, ali izbjegava najpoznatija primjere (poput Marjane Satrapi ili Harveyja Pekara) te se zavlači u manje razvikane kutove skandinavskog i američkog stripa. Blok o suvremenom stripu završava esejom o francuskom strip-autoru Jacquesu Tardiju. Drugi dio knjige posvećen je animaciji. Tu su tekstovi o pojedinim autorima, poput Simona Bogojevića Naratha, Vatroslava Mimice ili poljskog mračnog klasika Piotra Dumale. Tu je dugi i izvanredno informativni tekst o povijesti sovjetske animacije. Iz teksta se može doznati puno i o povijesti sovjetske karikature, osobito one službene oko časopisa "Krokodil". Tekst pokazuje da je animacija u SSSR-u prolazila faze poetoloških vrludanja pod političkim utjecajem, bližeći se Disneyju i bježeći od njega kao od ideološke nemeze.

 

slike-koje-pricaju-midhat-ajanovic

 

Naravno, knjigu o animaciji i stripu nemoguće je zaokružiti bez Disneyja samog. Ajanović mu posvećuje esej u kojem prikazuje povijest animacije u SAD-u prije Disneyja, njezin suodnos sa stripom te ulogu Disneyja kao čovjeka koji je konačno razvezao čvor između dva medija. Ajanović pokušava Disneyja ocijeniti i ideološki, tražeći srednji put između glorifikacije Američkog Poduzetnika/Umjetnika te ljevičarskog hejtanja.

 

Ajanovićevi tekstovi dugi su časopisni eseji opremljeni znanstvenom aparaturom, ali novinski zanimljivi i čitki. Taj žanrovski međuteritorij posljednjih je godina postao vrlo rijedak. Scijentometrija, WoS i Scopus znanstvenike su utjerali u rigidne čizme metajezika te a1 i a2 radova, odvraćajući ih od popularnijeg i pitkijeg pisanja. S druge strane, novine sve rjeđe trpe duže tekstove, a fusnote ne trpe uopće. Ajanović je tako u neku ruku i Mohikanac znanstvenog časopisnog eseja, žanra koji je do 80-ih bio važan, a sada žalosno iščezava. Knjiga mi je time draža.

 

(DEPO PORTAL/dg)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!