Izvor: Nedeljnik.rs

LEPUŠA, Albanija – Kao tinejdžerka u patrijarhalnom i tradiciji okrenutom planinskom selu na krajnjem sjeveru Albanije, Đistina Grišaj je donijela drastičnu odluku: provešće ostatak života kao muškarac.

Nije željela da je udaju, niti joj se sviđalo da kuva i da “radi sve one stvari koje žene rade”, pa se pridružila albanskom bratstvu koje ispituje granice rodova. Poznate su kao “burrneshat”, ili “žene-muškarci”. Uzela je i muški nadimak – Duni.

“To je bila moja odluka. Rekla sam im: ja sam muško i neću da se udam”, prisjeća se razgovora sa svojom porodicom.

Malo žena u današnjoj Albaniji želi da bude ono što antropolozi nazivaju “zaklete djevice”, ili virdžine, iako je ovo tradicija koja traje vijekovima. One se obavezuju na celibat i uživaju u svim muškim privilegijama, kao što su pravo da donose odluke u kući, da puše, piju i same idu napolje.

Duni kaže da je njen izbor bio prihvaćen bez problema, iako je majka sve do svoje smrti, 2019. godine, pokušavala da je odgovori. Kao i drugim “burnešat”, i njoj se i dalje obraćaju tradicionalno, sa ženskim zamjenicama; Duni se u zvaničnim dokumentima i dalje zove Đistina Grišaj i sebe ne smatra transrodnom osobom.

Dunino selo, inače hrišćansko kao i većina mjesta na sjeveru, u posljednje vrijeme zbacuje svoju klaustrofobičnu izolaciju, umnogome zahvaljujući krivudavom putu koji privlači posjetioce, a omogućava ženama da odu nekuda i žive sopstvene živote.

“Društvo se mijenja, burnešate umiru”, kaže Đok Luli, ekspert za tradiciju sjeverne Albanije. Ne postoje jasni podaci o tome koliko ih je preostalo – vjerovatno desetak – ali sve su starije osobe. Duni, kojoj je 56, najmlađa je među njima.

“Bilo je to bjekstvo od uloge namijenjene ženama”, kaže Luli. “Ali više nema te očajničke potrebe da se pobjegne.”

Dunina bratanica Valerjana Grišaj (20) kao tinejdžerka je odlučila da napusti planine i preseli se u Tiranu, relativno modernu prijestonicu Albanije.

“Sve moje drugarice udale su se do 16. godine”, kaže ona kada je pitamo za selo. Valerjana je rekla da razumije odluku svoje tetke.

“Nije bilo snažnih, nezavisnih žena. Da biste to postale, morale ste da budete muškarac.”

Time što se proglasila muškarcem, Duni nije udarila na uvriježene rodne uloge, već im se potčinila. Muškarci, vjerovali su svi u njenom planinskom plemenu, uvijek će imati više moći, više poštovanja; zato je jedini način da žena prisvoji dio tih privilegija bio da im se pridruži, a ne da ih pobijedi.

Dijana Rakipi (66), burneša koja je odrasla na sjeveru prije nego što se preselila na jug, u Drač, takođe se zavjetovala da će služiti porodici kao muško. Rođena je nakon što je preminuo jedini sin u kući. Govorili su joj da ju je Bog poslao da ga zamijeni.

Duni je zahvaljujući svojoj mladoj rođaci shvatila da postoje i manje drastični načini da žena živi ispunjen život.

“Društvo se mijenja. Ali mislim da sam ja, za svoje vrijeme, donijela dobru odluku”, kaže ona.

Ovaj tekst objavljen je u novom broju The NewYork Timesa na srpskom jeziku, koji se dobija na poklon uz svaki primjerak Nedeljnika od četvrtka, 9. septembra.

(DEPO PORTAL/ad/Foto:Ilustracija)