Izvor: Lupiga.com

Razgovarao: Saša Kosanović

Umro je Jovan Divjak. Bio je oficir Jugoslavenske narodne armije i general Armije BiH. Rođen u Srbiji, u Zrenjaninu, u životu je imao razne komandante, ali je, ako ćemo pravo, ostao vjeran samo jednom, Josipu Brozu Titu i ideji bratstva i jedinstva. Problem je jedino što je oficirsku zakletvu Titu pokušao obraniti u najgore vrijeme, ono u kojem su vladali nacionalisti, separatisti, maroderi i sjecikese.

S razočaranim Divjakom, čovjekom koji je sav svoj obraz uložio u ideju građanske Bosne i Hercegovine i koji je umro ne dočekavši je, razgovarao sam u Sarajevu u decembru 2019. godine. Razgovor, nažalost, nikada nije objavljen, jer sam se po povratku iz Sarajeva teško razbolio. Danas ga objavljujemo u znak počasti jednoj ljudskoj gromadi koja je svojim primjerom svijetlila i pokazivala put u mrkloj noći. Samo najhrabriji su se usudili poći tim putem. Šteta što ih je bilo premalo.

Što je Sarajevu Jovo Divjak?

U danima kada sam razgovarao s Divjakom jedna od aktualnih tema koja je utjecala na podizanje tenzija u regiji bio je potez tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je na svoj Facebook postavila fotografiju osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka i napisala nekoliko lijepih riječi o njemu. S obzirom da je očito kako Srbi, Hrvati i Bošnjaci, vole njegovati nježne uspomene prema ubojicama „za nacionalnu stvar“, Divjaka sam na samom početku pitao kako gleda na taj fenomen?

- Ja bih to sve stavio zajednički, jer oni odlično sarađuju. Mislim, tri entiteta, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Da bi opravdali, da bi ostali na pozicijama. Kolinda govori kao što govore i Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, kada govore o onim stvarima za koje znaju da će imati podršku. Vraćam se na Bosnu i Hercegovinu. Ima jedna škola i ulica jednog fašiste iz Drugog svjetskog rata, Mustafe Busuladžića ... i naši nisu u stanju da jednostavno kažu, on nije naš, on nije za ovo vrijeme, on je bio u onom vremenu. Međutim, oni nacionalizmi koji su ekstremni, o drugome ne vode računa. Od 85 škola u Sarajevu danas su u njih 83 direktori Bošnjaci. Ono što je za BiH i za mene poražavajuće, mislim da je to Hrvatska prihvatila, ona je Deklaracija o genocidu o čemu je glasala Evropska unija. Misli se na genocid u Srebrenici. Parlament BiH to nije usvojio, zato što predstavnici srpskog naroda nisu za to glasali, kao što nisu glasali i za NATO. Jedni hoće, drugi neće. Uvijek jedna od tri strane nešto opstruira. Grabar Kitarović je imala još čudnih izjava. Uvredljivo je za mene koji sam proživio Jugoslaviju, uz određene ograde, na najpozitivniji način, da Kolinda kaže kako je u toj zemlji bio samo jedan jogurt ili da je ona bila s druge strane željezne zavjese. Ako u ovim odnosima Hrvatske i BiH demokrata, socijalista Zoran Milanović ne dolazi u BiH i da uopšte ne postoje dobre konekcije između Zlatka Lagumdžije, Željka Komšića i Milanovića, pokazuje pomalo lokalne interese i država i zajednica.

Kada pogledate sve što ste prošli otkad ste se stavili na raspolaganje Armiji BiH, od smjene do optužnice za ratni zločin, je li se isplatilo?

- Gledali smo prije neki dan predstavu „Zašto bih dao svoj život“. Ja bih ponovio sve isto, iz prostog razloga što su moral, etika, empatija, stvari što se nose iz kuće. Sticajem okolnosti, otac je bio učitelj, ali su se moji razveli kada sam imao 12, a sestra deset godina. Ali, kroz taj život u materijalnoj neimaštini, čovjek postane moralniji. Završio sam malu i veliku maturu u Zrenjaninu, rekli bismo Bečkereku, i ono što je divno, građani Zrenjanina nisu dozvolili da se Zrenjaninu izbriše ime. Majka je došla iz Bosanske Krupe u Zrenjanin, nikad nije radila, ali se tamo zaposlila i postala predsjednica Radničkog savjeta, najbolje su majke ... i naše i vaše, najbolje su na svijetu. Nije bilo uvijek ni da se jede. Znao sam otići u hotel Vojvodina i one tete su me znale mršavog i jadnog pa mi stave parče mesa da i ja pojedem. Ali i kao takva sirotinja, išao sam u pozorište, kino, sportom se bavio. Sve me interesovalo i sve me to stvorilo kao ličnost. I to mi je dalo za pravo da sam kao profesionalac bio obavezan ostati na strani onog koji je ugrožen, ne gledajući u tom momentu ni boju, ni naciju, ništa, ništa ... Kao vojnik koji je došao do čina pukovnika, a Ratnu školu sam prethodno završio sa Petrom Stipetićem koji je bio izuzetan u 12. klasi, a bio sam malo i u Parizu na školovanju, i sve mi je to dalo da kao profesionalac budem s onima koji su ugroženi. I opet bih to ponovio, ali na drugi način! Bio bih energičniji u Štabu da se rješavaju određeni problemi. Ponos je i čast da vam ponude da vodite odbranu države. U toj državi se krećeš sa Štabom, Bošnjak je komandant, Hrvat zamjenik, mene tretirali kao Srbina, a ja sam tražio da me se tretira kao Bosanca i Hercegovca, odnosno kao “ostalog”. Bila mi je čast, iako nisu uvažavali sve što znam. Znali su mi i ljudi s kojima sam 20 godina bio u onoj vojsci reći, šta hoćeš, ti si ovdje ikebana. Dino Mustafić je 1993. godine film o godišnjici Armije i pita ga Čengić koga ima u filmu, on kaže generala Divjaka, a Čengić kaže: „Molim? Da tog četnika nisi stavio u film!” Ja sam se znao našaliti na svoj račun i reći da su me znali, kao Srbina, voditi poput medvjeda okolo po New Yorku i Washingtonu. Ja sam i Handkeu sve ispričao i za Markale i za Srebrenicu, ali ga se nije dojmilo. Evo mala digresija, komšinica mi je sudila na Kantonalnom sudu i ja je pitam ima li išta protiv mene, a ona kaže nema, vi ste častan čovjek. Eto, častan čovjek. To je odgovor na pitanje žalim li - čas-tan!

Kako ste doživjeli optužbu za ratni zločin?

- Čak je doživite na lagan način, ako tu nema vas. Ima dvije vrste optužbi. Nacionalisti me optužuju da sam spasio Aliju Izetbegovića, a ekstremni muslimani mi kažu, mi smo spremali da ga ubijemo (slučaj „Dobrovoljačka“, op.a.). Jedan od tih koji je to organizovao, kaže, on je izdao svoj narod, izdaće i nas. To kaže moj drugar iz Štaba. Moja supruga je to teško proživljavala. Kada sam bio u kontaktu sa Atifom Dudakovićem, Ramizom Drekovićem i s ovim policajcem mojim, znao sam da kažem - shvatite da je teže vašim porodicama nego vama. Nemam nikakav problem u činjenici da sam uradio tog momenta ono što je jedino bilo dobro, ja sam samo čuo zvuk metaka i eksplozija i vikao: “Ne pucajte!”. Došla je kolona s 30 vozila da se iseli Druga vojna oblast. To je bilo na trgu 6. aprila. Tu je bilo kritičnije. Sa svih strana je napadalo. Dva-tri puta sam s megafonom zaustavljao, išao od jedne do druge grupe, mislim da sam tu pomogao. Dakle, optužbe nisu bile konkretne. Ono što mi je smetalo, ako se Bakir (Izetbegović, op.a.) izvinuo za Kazane (lokacija u Sarajevu na kojoj su u ratu ubijeni uglavnom srpski civili, op.a.), morao je i za Dobrovoljačku, jer nije ni država, ni vojska to organizovala. To je organizovala mafija. U vozilu Crvenog krsta su sjedila tri pukovnika i jedan potpukovnik i ovi otvore vrata i ubiju četvero tu i dvoje sa strane ... I sada mene ove novine Stav (ekstremno šovinistička nakupina papira koja u Sarajevu izlazi jednom sedmično, op.a.), da li su turske ili su od SDA, komentarišu i kažu da treba ja da vodim računa da nisam suodgovoran za ono što se desilo. Ali, na raju to nema uticaja ...

Borili ste se za državu tri naroda, multietničku BiH...

- Pustimo tri naroda, ja sam se borio za građansku BiH.

Ima li te države danas?

- Nema, nema dečko ... ne može biti. Republika Srpska je na teritoriju koji su oni vojnički zauzeli. Evo sad govorimo o dolini Drine gdje je prije rata bilo 40-60 posto Bošnjaka, sad ih nema tri-četiri posto. U Posavini je bilo 140.000 katolika, sad ih nema ni 5.000. Pogledajte nacionalnu strukturu Banja Luke i Sarajeva. Za mene je Sarajevo katastrofa. U gradu je 4 % Hrvata i 3 % Srba. Prije rata je bilo oko 40 % Srba i Hrvata. Rat je moglo da se izbjegne. Milošević i Tuđman su 1991. godine dogovorili podjelu Bosne. Rat u Hrvatskoj je trajao šest mjeseci. Počeo je u julu i junu i trajao do potpisivanja sporazuma u januaru 1992. godine. Srbi su i dalje kuvali, ali Srbi na kraju nisu prihvatili plan Z4. Čedu Bulata znam iz Sarajeva. Ali, sve je to bio dogovor, ne samo za BiH. Srbi u Hrvatskoj su izdani, a ovdje u krajnjoj liniji. Ovdje gdje je Visoki predstavnik, pola zgrade smo držali mi, pola Srbi. Mi smo imali cigarete, oni meso. Nisu ljudi htjeli rat. Velika većina je bila prisiljena da ratuje. Oko pola miliona ljudi je pobjeglo iz Srbije i RS-a od rata i mobilizacije. Bilo je planirano da se napravi konfederacija četiri države, Alija je to u prvom trenu prihvatio i bio je predviđen za prvog predsjednika. Kasnije je to odbio, ja mislim zato što je vjerovao velikoj pomoći arapskih zemalja. Nije bio svjestan da te zemlje nikada nisu bile jedinstvene oko Palestine kojoj nikada nisu pomogli.

Ostatak intervjua čitajte ovdje

(DEPO PORTAL/mr)