Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Odgovor na pitanje iz naslova je potvrdan. Potreban nam je višegodišnji, možda decenijski bolesnički tretman nacije. Ali, potrebno je odgovoriti na još jedno pitanje – koje nacije? Odgovor je, sviđa se on nekome ili ne, bosanske.

Znam da se ovo posebno neće svidjeti bivšem reisu Mustafi Ceriću, koji ovih dana, srećom, bjesni samo po društvenim mrežama, jer je bez pristupa nekim značajnijim medijima. Poziva na „bošnjačku  mobilizaciju“ i pjeni na jačanje, kako on to naziva, „nebošnjačkog“ duha u javnom prostoru.

A upravo je on jedan od najvećih krivaca za bolest nacije u kojoj sada živimo i koja eskalira iz dana u dan.

Sjećam se kao da je bilo danas – u predvečerje Bošnjačkog sabora dobio sam volenterski zadatak od Alije Isakovića da uradim intervju sa tada aktualnim reisom Cerićem. Puno toga se lomilo tog kasnog ljeta '93, BiH je bila pod vrhuncem agresije, i sa istoka i sa zapada.

Iako nevoljko i pod pritiskom vrlo loše vojne situacije, Alija Izetbegović je pristao da „zaspemo kao Muslimani, a probudimo se kao Bošnjaci“. Upravo tako je glasio naslov jednog teksta koji sam objavio dan uoči sabora u sarajevskom Hollyday Innu.

Trebao je koncenzus tadašnjih vodećih javnih ličnosti oko toga pitanja, pa je bilo važno da i reis Cerić, tada više nego važna javna ličnosti, prevali preko usta - da, mi smo Bošnjaci. I prevalio je.

Ali, kao što bi rekao Abdulah Sidran, još jedan od onih na koje Cerić danas kipti od bijesa,  detalj je Bog. U tome intervjuu Cerić jeste rekao – mi smo Bošnjaci, ali je  odmah dodao i to kategorički – Bošnjaci su muslimani.

Time je htio da udari pečat pitanju nacionalnog identiteta etničke grupe u BiH koja je upravo preživljavala svoju historijsku golgotu. Iza toga stava nije stajao samo on – stajala je povelika klerikalna bulumenta intelektualaca okupljenih oko tadašnje SDA, stranke izrasle na temeljima borbe za vjeru i malo šta drugo.

Sjećam se i ovoga kao da je bilo danas – na skupu dijaspore u Štutgartu, negdje kasne '94., jedan ovdašnji akademski profesor, prije rata rigidni apologeta socijalizma i radničkog samoupravljanja, od rata naovamo vjerskonacionalni politički udarnik, u nebo je dizao nacionalnu i političku misao Alije Izetbegovića i SDA.

Pred prisutnom publikom, koju su u najvećoj mjeri činili gastarbajteri prve i druge generacije, grubo ga je prekinuo „mladomusliman prve generacije“ Teufik Velagić i rekao da priča gluposti:

- Mi, mladi muslimani, oni iz Drugog svjetskog rata, ali i ovi iz Alijine grupe '83, zanimali smo se samo za vjeru, kakve nacionalne i političke ideje. Mi, ali ni Alija, o tome nismo znali ništa.

No, upravo ljudi iz ove Alijine grupe i njihovi politički klonovi dominatno su vodili politiku u Sarajevu tada, ali i narednih gotovo 30 godina nakon  rata.

Ponešto su oni, Alija čak i najviše, svih tih i ovih godina i naučili o politici i vođenju države, ali rupe koje su imali u političkoj obrazovanju teško im je bilo nadoknaditi. Istovremeno, odrekli su se svjetovne inteligencije nastale u doba mrskog socijalizma. Uz sebe su uglavnom pokupili tek trećerazredne akademske poltron-ulizice, kao i ostatke obavještajnih službi bivše Jugoslavije koji su punim uletjeli u vjerskonacionalni diskurs koji je preferirala SDA svih ovih godina.

A vlast je vlast. Svakome draga i sa tendencijom da na duge staze kvari ljude. Kupilo se to godinama i sada su nas sustigli rezultati takve politike. Upravo je iznenadna pojava koronavirusa i zdravstvena kriza koju je izazvala pokazala sve razmjere jedne katastrofalne politike koju imamo već nekoliko decenija u Sarajevu. Imamo je i Mostaru i Banjoj Luci, ali to nije tema kojom se sada bavimo.

Šta su odlike te politike?

Laž kao metod politike, lažni patriotizam, vjera kao instrument političke manipulacije, jahanje na poziciji stalne žrtve i traženja krivice u drugome, demagogija bez odgovornosti, nekompetancija, rastjerivanje pametnih u korist poslušnih, uništavanje institucija države i demokratije, feudalizacija društva i nepotizam, zapuštenost i protjerivanje kulture...
I naravno – korpucija i pljačka neviđenih razmjera.

Današnje Sarajevo nalazi se u svome političkom srednjem vijeku. Historija nas uči - tako uvijek biva kada politika i vjera uđu u prejak zagrljaj.

Ovih dana aktuelni reis Kavazović poziva na smirivanje užarene političke i javne scene. Izgleda na prvi pogled kao razuman poziv, ali je poprilično zakasnio sa njim. Aktuelna kriza koja traje više od godinu dana raspametila je, ali i razbjesnila narod. Prije bi trebalo reći – građane. Sada, kada je udarilo po zdravlju – ljudi se sve više osjećaju kao građani, kao konkretni ugroženi pojedinci koje je vlast sa svojom vjersko-nacionalnom demagogijom držala godinama u zabludama svih vrsta.

 
Te zablude,zbog zdravlja nacije, treba do kraja ogoliti. Sarajevu i BiH treba potpuno drugačija politika od one koju smo imali proteklih 30 godina. Matrica po kojoj se dugo i uspješno vladalo svakako se trošila, ali je korona taj proces maksimalno ubrzala.
Epoha koja se veže uz jednu porodicu, ime joj svi znate, neumitno i ubrzano se bliži svome kraju. Kao što se bliži i kraj ideja arhaičnih tipova poput bivšeg reisa.

Nadati se da islamom zarobljeno bošnjaštvo i pod tapijom samo jedne stranke definitivno odlazi sa političke i historijske scene. Treba ići ka Bosni, kao svome najvažnijem identifikacijskom utočištu. Treba nam politički i javni pluralizam, a ne kvazinacionalna mobilizacija pod okriljem opet jedne stranke ili vjerske zajednice.

Lokalni izbori u Sarajevu prošle jeseni pokazali su već da je taj proces duboko u toku. Nije ovo bio uopće privremeni poraz SDA politike, ovaj poraz je bio, pokazuje se, uvod u velika i značajna politička previranja u Sarajevu koja su nastavila da se dešavaju i nakon tih izbora.

Sami građani nemaju još uvijek odgovore kuda treba ići dalje, ali znaju da ovako više ne može.   

Za nadati se da će ovi politički procesi označiti i početak ozdravljenja nacije. Dug je to i neizvjestan posao za novu generaciju ovdašnjih političara, intelektualaca i medijskih radnika.

Koje nacije?

Pa bosanske!

(DEPO PORTAL/ad)