Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Sve je ličilo na prvoaprilsku šalu. Taj neobični poziv na ponoćnu svadbu 1. travnja 2001. godine. Zbog toga su Anne-Marie Thus i Helene Faassen, tih posljednjih dana marta prije dvije decenije, sumnjičavo ispunjavale prijavu za njihovo vjenčanje. U tankoj nadi da će biti prve među onima što će, te izazivajuće ponoći, ozakoniti svoju ljubavnu vezu. I  postati ravnopravne partnerke kojima legalnost garantuje Kraljevine Holandija.

Kada su se kazaljke poklopile, država Nederland je tako pokazala da je opet bila prva u svijetu u osvajanju novih ljudskih sloboda.

U pola noći kada je dugo sanjana bajka Anne-Marie i Helene postala ozbiljna svečana ceremonija i kada su glasno i jasno, držeći se za ruke, jedna drugoj izgovarale ono sudbonosno DA pred Job Coenom, legandarnim gradonačelnikom Amsterdama, bile su najljepše dvije mlade u velikoj Gradskoj vijećnici. Pored njih uzbuđeno je bilo i šestoro muškaraca. Uz prvi lezbijski par, gradonačelnik je ozakonio i tri homo braka.

…Sjećam se da se moj bivši kolega Ron pojavio, što bi se reklo, među amsterdamskom rajom tek negdje oko Dana oslobođenja Sarajeva. Do šestog aprila 2001. bio je u napetim sređivanjima papira oko razvoda od supruge i priprema svog novog vjenčanja. Kada je stigao u naš mali kafić, viknuo je turu društvu i uz bučno kucanje stakla od staklo pivskih krigli radosno objavio da je sve spremno da ponovo stane na ludi kamen.

U protekle dvije decenije, čuo sam, ludi kamen mu je bio baš klizav. Morao je tri puta da se penje. I kažu, opet je skliznuo.  Valjda neće više, već su ga godine stigle. Teško je sada pronaći novog mladoženju s brkovima kojem će Ron zaljubljeno kliktati DA.

A, sjećam se i toga kako sam pri prvom upoznavanju već krenuo da ga opalim štosom. Zamislite, on me već nakon desetak minuta pred svima, dubokim glasom upitao – Paul, jesi li homo? Jedva su me smirili. Krajnjim snagama savladali probuđenog Bosanca u meni, sarajevskog jalijaša. Poslije sam skužio da je to ovdje normalno, kao kada u Rajvosa nekoga pitaš jesi li za Želju ili Pitare.

Anne Marie i Helene danas: I dalje su zajedno u sretnom braku

…Anne Marie i Helene i dalje su zajedno u sretnom braku. Sada kazuju da njima to vjenčanje i nije bilo potrebno zbog  emocija i vjernosti. Zvaničnim registrovanjem zajedničkog života Anne Marie je željela da ozakoni i roditeljstvo Helene nad njenom djecom iz ranijeg hetero braka.

U Holandiji je u protekla dva desetljeća država priznala 28.000 istopolnih parova koji imaju sva prava i obaveze kao i ovi uobičajeni, po naški, mješoviti. Od tih 28.000 homo bračnih partnera na razvod se odlučilo njih 4.500. Zanimljivo je da se na prekid zajedničkog života odlučilo više žena. Dvadeset i šest odsto tih parova razvodilo se, naročito, poslije deset godina braka.

Ljubav muškaraca je jača i tek se 14 odsto njih odlučilo na samostalan život ili na budućnost s novim partnerom. Tako statistika kazuje da se u procentima najmanje razvode homosekualci. Jer i 16 odsto u istom periodu razvedenih “mješovitih” brakova potvrđuje tu konstataciju. Ostali  parovi su se raspali zbog biologije ili zbog odlaska u inostranstvo.

Zanimljive su tvrdnje stručnjaka koji navode da se žene češće odlučuju na prekid braka i ljubavi zato što u zajednički život ulaze s mnogo više emocija i romantike.  Vremenom to slabi, hlade se emocije, nestaje romantika. Muškarci su, naravno, tvrđi i postojaniji u vjernosti.

Danas je u ovoj niskoj zemlji 19.000 muškaraca i 21.000 žena sjedinjeno u 20.000 istopolnih parova.
Analize sociologa pokazuju i da su takvi brakovi prihvatljiviji u većim gradovima, urbanim sredinama. Recimo, od 1.000 legalnih brakova, u Amsterdamu 45 je istopolnih. U Nijmehenu je 35, u Arnemu 28 na hiljadu.

Poslije pionirske Holandije, trend širenja ozakonjenja istopolnih brakova u svijetu u proteklih 20 godina se proširio na još 25 zemalja. U desetinama drugih zajednički život homo partnera je dozvoljen, ali ne i legaliziran. Nekako nisam siguran da li je i Bosna i Hercegovina među ovim posljednim.

Samo znam da su do pošasti COVID-19, Amsterdam i njegovi kanali svakog prvog vikenda u avgustu bili pozornica najvećeg slavlja homoseksualnih sloboda. Najpoznatiji grad Nederlanda odavno je poznat kao planetarna prestolnica gej populacije. Tada bih redovito stajao na nekim od mostova kamerom bilježeći nevjerovatne slike vatrometa nesputanih izljeva toplih momaka i djevojaka koji su tako slavili neograničenu slobodu na 80 raznih lađa.

Kada su 1995. godine započeli sa tim manifestacijama, bili su potrebni kordoni policije da ih zaštite od protivnika scena gdje muškarac ljubi muškarca, ili žena ženu. Posljednjih godina ponovo je tu puno policije, ali sa zadatkom da pokušaju obuzdati  milionsku masu znatiželjnika i slavljenika da se u zanosu ne nađu u vodama kanala.

I dok sam u ljetima bez korone fotografisao, često me zadirkivao jedan homo prijatelj Rona sa početka ove priče isfoliranim zajedničkim slikanjem i pitanjima.

- Hej, Bosnier, ima li i kod vas ovakvih veselja, pokazujući na gola tijela što se uvijaju i po suncu i po kiši.

- Ima, ima. Počelo je, ali s pratnjom policije!

(DEPO PORTAL/ad)