Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Jonathan Bousfield
Preveo: Saša Drach

Godine 1960. zagrebački magazin Globus objavio je seriju članaka o tome kako bi zemlja mogla izgledati 2000. godine. Predviđanja su, prema očekivanjima, dobrim dijelom bila vezana uz letenje, da će postojati zračni taksiji, interplanetarna putovanja, tvornice raketa u zagrebačkim predgrađima, no dobar dio tekstova ipak se zasnivao na sadašnjosti, a ne na budućnosti. Cilj tog serijala nije bio samo da se kojekakvim spekulacijama zabave poklonici znanstvene fantastike, nego i da se čitalačka pažnja usmjeri na dotadašnja postignuća jugoslavenskog socijalizma.

Ukazivanjem na postojeće planove gradnje sasvim konkretnih gradskih predgrađa i gradskih četvrti koje čine visoke zgrade i neboderi, novinari Globusa upozoravali su, primarno, da je zahvaljujući socijalizmu, budućnost već zapravo počela. Godine 1960. Jugoslavija (tada se zvala Federalna Narodna Republika Jugoslavija ili FNRJ) se smatrala mladom zemljom koja je postigla golem napredak u petnaest godina koliko je proteklo od kaosa i razaranja Drugoga svjetskog rata. Kasnih pedesetih godina kombinacijom državnog planiranja i zapadnih zajmova (ovo potonje krenulo je nakon što se Tito okrenuo od Staljina 1948.) došlo je do brzog razvoja ekonomije i rasta životnog standarda. Oslobođen sovjetske stege, jugoslavenski socijalizam sve se više smatrao inovativnim i pragmatičnim sustavom.

Model radničkog samoupravljanja, koje se smatralo nekim oblikom demokracije radikalno drugačijim od etatističkog moskovskog modela, postupno se počeo uvoditi nakon 1952. godine. Jugoslavija je i u svjetskim relacijama mijenjala svoju poziciju i postajala sve važnijom, približavajući se novim globalnim igračima kao što su bili Egipat i Indija, u potrazi za izvanblokovskim, antikolonijalnim partnerima. Lice jugoslavenskog društva se mijenja, kako je to rečeno u zaključcima Sedmog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (održanog u Ljubljani u travnju 1958.), koji su naglašavali potrebu da se građanima ne osigura samo posao i dom, nego i da im se omogući i da se zabave i da mogu štošta kupiti. Počela je era konzumerističkog socijalizma.

Na velikom formatu

Tjednik Globus u to je vrijeme izlazio na velikom formatu i bio je prošaran reklamama kojekakvih proizvoda, od praškova za pranje rublja do Vespi, i bio je idealna platforma za promociju nove epohe izobilja. Stranice tog tjednika punile su filmske zvijezde, novosti iz cijeloga svijeta, ali i redovito informiranje o postignućima nacionalnog vođe, Josipa Broza Tita. Serijal tekstova pod egidom "Jugoslavija godine 2000." započet je u veljači 1960. izmišljenom reportažom iz Beograda budućnosti, četrdeset godina poslije. Isti takvi tekstovi napisani su za Zagreb, Skoplje i Sarajevo, a serijal je završen tekstom o Ljubljani koji je objavljen u veljači 1961. godine.

Atraktivne futurističke vizuale za prve tekstove iz ove serije napravio je Žarko Beker (1936. - 2012.), dugogodišnji ilustrator, strip-crtač i art-direktor u novinsko-izdavačkoj i tiskarskoj kući Vjesnik. Te "Fantastične priče bez fantazije" bili su članci u kojima su se nizala futuristička predviđanja, ali zasnovana na onome što je 1960. već stvarno postojalo u arhitektonskim nacrtima i idejama. S već postojećim novim predgrađima koja su se gradila u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, poruka nije mogla biti jasnija - jugoslavenski socijalizam bio je sinonim za napredak, napredak koji se odvijao upravo dok se o njemu govorilo. Prvi tekst iz serijala počinjao je rečenicom: "Tihi, jedva čujan monotoni šum raketnih motora uspavao mi je sina". Tekst je napisao tada dvadeset i petogodišnji novinar (A. Ungaro) koji tvrdi da zapravo ima 65 godina i da se vratio kući nakon 40 godina izbivanja i tu zatekao moderan grad kojim dominiraju široke zelene površine i neboderi: "U metropoli od stakla, betona i aluminija, sačuvat će se i najljepši dijelovi staroga grada".

U tom prizoru, koji neobično podsjeća na ono što se u Beogradu događa danas kada velike korporacije financiraju i pokušavaju izvesti projekt poznat kao "Beograd na vodi", pisac teksta u Globusu navodi kako je glavna željeznička stanica maknuta od rijeke i da su na njezinu mjestu sada nove zgrade i javni parkovi. "Od Senjaka do Kalemegdana, na prostoru koji je nekada bio sigurno najružniji dio Beograda, sada ni traga onom kaosu teretnog pristaništa, željezničkih pruga i pustih, strmih ledina."

Glavni znak promjene bili su naoko nepregledni blokovi Novog Beograda od kojih je većina bila tek u fazi planiranja u vrijeme kad je Ungaro pisao svoj tekst. San o gradnji korbizijevskoga betonskog grada na sjeverozapadnoj obali Save sezao je još u četrdesete godine, no san se počeo ostvarivati tek krajem pedesetih, nakon čega su slijedila dva desetljeća oštre gradnje koja je dovela do modernističkog proširenja tog dijela grada koji danas broji oko 220.000 stanovnika. U Globusovim predviđanjima Novim Beogradom dominirale su zelene površine i pješaci, gdje će promet motornih vozila biti sveden samo na najnužnije, a stanovnici će se okupljati na središnjim trgovima, s kinima i kavanama, uz šetališta. Muzeji i druge kulturne institucije bit će smješteni u parku, pokraj rijeke.

Danas je ostvaren samo taj posljednji dio tog opisa, zahvaljujući tome što je tamo podignut Muzej suvremene umjetnosti, vrlo atraktivna građevina izlomljenih kutova, koja je završena 1965., a ponovno otvorena, nakon temeljite rekonstrukcije, 2017. godine. Mnoge od stvari koje danas čine Novi Beograd prepoznatljivim, kao što su golemi, brutalno ogoljeni tornjevi Genexa (Vrata Beograda), građeni od 1977. do 1979., kao i Bežanijski blokovi, građeni od 1976. do 1979., čine se mnogo luđima (otherworldly xxxx) od bilo čega što je Globus mogao zamisliti 1960. Međutim, autori tekstova u Globusu koji su se dobro zabavljali zamišljajući budućnost, povremeno su se doista znali približiti tome kako će se živjeti u dvadeset i prvom stoljeću. Njihovi avioni lete 3000 kilometara na sat i imaju velike TV ekrane na stropovima putničkih kabina. A putnici koji izađu iz aviona dobivaju videotelefone kojima mogu rezervirati hotelske sobe ili se preko njih mogu spojiti s enciklopedijskim vodičima za destinacije u koje su se uputili.

Ljudi se kreću po gradu lebdećim taksijima ili lebdećim skuterima. Brodogradilišta u Rijeci prave atomske brodove, međurepublički poštanski promet odvija se raketama. Uz Novi Beograd, drugi stvarni najveći primjer socijalističkog napretka bio je Novi Zagreb. Baš kao što je bio slučaj i s Beogradom, malo je toga novog dijela u Zagrebu bilo sagrađeno do 1960. godine. Najveći dio Novog Zagreba sagrađen je tek od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina. Članak o Zagrebu izišao je u svibnju, a napisao ga je redoviti suradnik Globusa Nenad Brixy (1924. - 1984.), koji će poslije postati slavan kao onaj koji je "otkrio" i prevodio talijanski strip Alan Ford. Brixyjev milenijalni alter ego gledao je jugoslavenski nogometni Kup koji se igrao na novom stadionu koji prima 100.000 posjetitelja, nakon čega je otišao u kino u Novom Zagrebu pogledati dokumentarni film pod nazivom "Zagreb danas i nekad" u kojem su detaljno iznesene razlike između šezdesetih godina i početka narednog stoljeća.

"Kamera je hvatala naše djedove kako u smiješnim odijelima trče za prastarim vozilima, što su ih zvali tramvajima. Zatim smo ih vidjeli stisnute poput sardine u konzervama - ako vam je poznato, takav je bio taj, sada već pomalo napušteni, način spremanja ribe - u unutrašnjosti tih tramvaja, a onda kako trče prema tvorničkom ulazu, sa strahom pogledavajući ručne satove." Novi Zagreb 2000. godine bio je podijeljen na mikročetvrti u kojima su ljudi mogli pješice prevaliti razdaljinu od svojih stanova u neboderima do ekološki prihvatljivih tvornica u kojima rade, bez potrebe da trče za tramvajima. Ako je netko morao nekamo ići žurno, onda bi pozvao helikopter taksi ili se odvezao superbrzom gradskom željeznicom. "Stari" centar grada, oko Trga bana Jelačića i Ilice, pretvoren je u povijesnu pješačku zonu - parkirne garaže izvan centra odvratile bi ljude od toga da autima ulaze bliže centru.

Područje oko Ulice proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara) trebalo je postati novi centar grada: rezidencijalne zgrade ovdje su se počele graditi tek pedesetih godina, a nova gradska vijećnica dovršena je tek 1962. Čak i danas taj je dio grada ostao područje aspiracija glavnoga grada, s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog s jedne strane široke avenije, Nacionalne i sveučilišne knjižnice okružene parkiralištima na jugu i kontroverznih fontana postavljenih 2013. godine koje se protežu prema horizontu. No, teško je sve to nazvati centrom bilo čega - ulice su preširoke, protok automobilskog prometa ima prioritet nad pješacima, a usprkos cijelom nizu kafića ispod knjižnice, ljudi ovamo nisu stekli naviku dolaska u šetnju.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)