Izvor: Večernji.ba

Piše: Ivana Jakelić 

Istina je da male stvari život znače. Poput slobode da sam biraš kamo i kada ideš, s kim, gdje i kada piješ kavu, kakvu knjigu posuđuješ za čitanje... Drugim riječima, čovjeku malo treba da bi bio sretan i normalno živio svoj život. A koliko su te svakodnevne male i normalne stvari, koje su bile same po sebi razumljive i o kojima nitko od nas nije previše razmišljao, doista važne postalo je kristalno jasno u svijetu koji nas trenutačno okružuje i u kojem ništa više nije normalno.

Odnosno normalno je samo ono što je “novo normalno”. A što je pak to “novo normalno”, doista je teško dokučivo. I to ne samo pojedincima koji ljubomorno štite i čuvaju svoju osobnu slobodu i privatnost, već stotinama milijuna ljudi diljem svijeta koji su u jednom trenutku živjeli svoje svakodnevne, manje ili više obične živote, opterećene manjim ili većim egzistencijalnim problemima, a već u sljedećem probudili su se u distopijskoj noćnoj mori prepunoj zabrana, suludih pravila i, ruku na srce, u stvarnom životu teško provedivih epidemioloških mjera kojima je svrha, kako nas dulje vrijeme uvjeravaju ozbiljni znanstvenici svih vrsta, spašavanje ljudskih života.

Živjeti najbolje što možemo

Vlade diljem svijeta i njihovi epidemiološki stručnjaci građane mjesecima pozivaju da budu odgovorni. Da ostanu doma. Da drže socijalnu distancu. Onim građanima koji se toga nisu pridržavali prvo se blago prijetilo. Zatim ih se malo jače lupalo po džepu. A negdje ih se, bez previše sentimenta, po kratkom postupku trpalo i u zatvore. Države, i one demokratske i one autokratske, postale su praktički preko noći potpuni vladari svih segmenata života svojih građana. Pa je tako odjednom postalo normalno, bez obzira na to živite li u autokratskoj Sjevernoj Koreji, u navodno demokratskim državama Europe ili u SAD-u, da država svim svojim građanima određuje što se smije, a što ne smije. Kada se smije a kada ne smije ići na posao, u školu, trgovinu, šetnju, k liječniku...

Državne su granice praktički zatvorene, međudržavni i lokalni prijevoz svake vrste uglavnom obustavljen, a svijet je u samo nekoliko mjeseci stao. I pokleknuo pred nevidljivim neprijateljem čije su ime svi naučili. COVID-19 već je mjesecima gruba svjetska realnost, a njegovi razarajući efekti na društva i ekonomije tek će se vidjeti. Sa svih strana dolaze upozorenja da ništa više neće biti normalno ni isto. Ljudi svaki dan sve više postaju svjesni toga. Jer kako se državne karantene ukidaju ili ublažavaju, većini počinje biti jasno da će im se budući svakodnevni život sastojati od ne baš lako svladivih prepreka. Koje će znatno otežati i zakomplicirati sve ono što se nekada radilo po inerciji i bez prevelikog razmišljanja. Poput primjerice odlaska u knjižnicu. Jer ako u “novom normalnom” u knjižnicu želite vratiti knjigu posuđenu prije izbijanja pandemije, tome morate pristupiti kao da planirate omanju vojno-redarstvenu akciju. Prije nego što dođete u knjižnicu, prethodno trebate na internetu dobro pogledati što ona nudi. Pa zaključiti što vas zanima. Da biste potom knjižničarki rekli nekoliko naslova, koje će vam ona potom donijeti. Ako ih ima.

Svatko tko je samo jednom posudio ili kupio knjigu zna da je najveća draž premetati knjige po rukama, čitati sadržaj s korica, pa potom nešto izabrati sukladno svom ukusu. E, toga u “novom normalnom” više nema. Slično je s kupnjom bilo čega, od namirnica do odjeće ili obuće. Jer kako ćete ubuduće nešto kupovati ili raditi više ne određujete vi, nego epidemiolozi. Koji su osim za borbu protiv malog zastrašujućeg koronavirusa, koji je u karantenu poslao cijeli svijet, sada postali stručni i za sva druga područja života. Oni određuju kada će se i kako ići u trgovine, kafiće, školu, može li se trenirati, šetati ili pak izići na parlamentarne izbore.

Određuju kada se vraćamo normalnom životu, koliko ljudi na kojim mjestima može biti i kako se ti ljudi u međusobnim društvenim interakcijama trebaju ponašati. I dok je u prvim danima pandemije riječ epidemiologa bila zakon, kako vrijeme prolazi, sve je više onih kojima njihove preporuke ne sjedaju baš najbolje.

Mnogima se “novo normalno” ne sviđa pogotovo jer je, kako kaže psihologinja Ljiljana Drenški Cvrtila, teško reći što je “novo normalno”, kada se općenito ne slažemo ni u definiciji “starog normalnog”. 

– Pitanje je i je li normalno ono što radi većina ili je to mjera za nešto ili standard po kojem se trebamo ravnati? Mogli bismo se pitati i je li to normalno zdravo, korisno ili etično? Za mnoge je normalno ono što je sigurno ili što je uobičajeno, tj. za što postoji društveni konsenzus. Ono što vidim kao velik problem s tim ili bilo kojim “normalnim” jest to što ga mi ljudi, jednom kada na njega pristanemo, iz različitih razloga više ne preispitujemo. Nemamo pojma tko je, kada i zašto to tako uspostavio, ali nam je ugodno i poznato pa zašto to preispitivati. Lako je moguće da zbog toga mnogi osjećaju neku vrstu nostalgije za “starim normalnim”, tj. mogli bismo idolizirati prošle normalnosti, koje možda nisu postojale tako kako ih se mi sjećamo – kaže Ljiljana Drenški Cvrtila. 

Ona smatra da će u ovom “novom normalnom” ipak većina ljudi nastaviti raditi iste stvari koje su i prije radili jer iako želimo da sve bude isto, istovremeno želimo i da stvari budu bolje i drukčije. Pa tako očekujemo i da se uvedu stvari koje će biti dobre za opstanak naših zajednica. Ipak, Drenški Cvrtila upozorava i da je teško reći u kojem će smjeru ići promjene jer je u igri puno nepoznanica.

 – Sve ovo može biti izuzetno frustrirajuće jer smo mi ljudi umislili da možemo kontrolirati svoj život i svoju okolinu.

A da je to naša golema zabluda, COVID-19 servirao nam je kao na pladnju. Ponekad ne možemo kontrolirati to što nam se događa i ponekad smo svi bespomoćni i nemamo rješenja. Tek kada prihvatimo tu činjenicu, prestat ćemo se koprcati i moći jasno sagledati opcije i izlaze. No ljudska bića imaju nevjerojatnu sposobnost prilagoditi se iznimno teškim situacijama pa ćemo vjerojatno i u budućnosti živjeti naše živote najbolje što možemo – kaže Drenški Cvrtila.

Raslojavanje velikih razmjera

A živjeti naše živote najbolje što možemo vjerojatno će značiti da ćemo svjesno ili nesvjesno morati prihvatiti brojna nova pravila koja će vlade i njihove političke elite građanima nametnuti na mekši ili tvrđi način. U strahu od nepoznatog COVID-19, o kojem do sada, prema nekim podacima, već postoji 7500 znanstvenih studija i u svakoj se tvrdi nešto drugo, ljudi će pristajati na ograničenje osobnih sloboda i izbora. 

Pristajat će da im kontroliraju mobitele i prate s kim i kada kontaktiraju jer će to, navodno, u slučaju ponovnog razmahivanja pandemije zaštititi njihove živote i živote njihovih najmilijih. Pristat će i da im se mjeri tjelesna temperatura pri ulasku u trgovine, frizerske salone, knjižnice, pri ulasku u autobuse, vlakove i avione, iako je to prevelika invazija na intimu, u koju su do jučer bili upućeni samo njihovi liječnici. 

Pristat će i na to da disciplinirano stoje u redovima pred trgovinama, što je slika koje se i predobro, barem u ovoj zemlji, sjećaju svi oni koji imaju više od 40 godina. Na kraju, pristat će i na to da poslodavci s pomoću raznih aplikacija prate koliko su im zaposlenici produktivni dok rade od kuće. Djeci će se u tom “novom normalnom” objašnjavati da je škola preko televizije bolja i sigurnija od one u učionici, dok će oni u poznijim životnim godinama preko noći morati naučiti čemu sve doista služe kompjutori, internet i novi vrli digitalizirani svijet.

Takva bliska budućnost, u kojoj će privatnost i osobne slobode i izbori biti svedeni na minimum, nova je “normalna” realnost, koja je uz to vrlo pogodna za prelazak iz barem prividnih demokracija u autokracije raznih oblika. Raslojeni svijet, sa sve većem razlikom između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ni najosnovnije uvjete za kakav-takav pristojan život, u kojem smo do sada živjeli, neizbježno će se još više raslojiti. Ekonomska katastrofa koja se valja iza leđa COVID-19 za koji će se mjesec bez sumnje pokazati u svoj svojoj “raskoši”.

UN je nedavno upozorio da svijetu zbog pandemije COVID-19 za nekoliko mjeseci prijeti i glad biblijskih razmjera, a mračne prognoze pojačao je i podatkom da je trenutačno 135 milijuna ljudi u 55 zemalja već na rubu gladi. Te stravične brojke dodatno je pojačalo i upozorenje Svjetskog programa za hranu koji predviđa da bi do kraja 2020. godine zbog COVID-19 čak 265 milijuna ljudi moglo imati problema sa svakodnevnim prehranjivanjem ili nabavljanjem hrane. Kada se tome dodaju podaci o izgubljenim radnim mjestima diljem svijeta te činjenici da je u kratkom vremenu, primjerice samo u SAD-u, bez posla ostalo 40 milijuna ljudi, onda je više nego jasno da će i ekonomska nesigurnost biti nešto što će svima nama uskoro postati “novo normalno”.

Pitanje je samo hoće li to “novo normalno” na kraju dovesti do potpunog uništenja svijeta kakav je postojao do početka 2020. godine? Ili će se taj svijet pretvoriti u orvelovsku distopiju u kojoj će Veliki Brat kontrolirati što mislimo, govorimo i radimo te pri tome blaže ili teže kažnjavati svakoga tko se usudi odstupiti iz nabrzinu i bez previše sumnji prihvaćenog “novog normalnog” svijeta? Odnosno poretka.   

(Večernji/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)