Pavle Pavlović/ Živjela osmomartovska korona

Tog 8. marta '92. u restoranu 'Bentbaša', osjećalo se u zraku da će se nešto desiti... Zato se pjevalo i igralo do iznemoglosti


07.03.20, 08:56h

 

                            

Ma, volim je tog Svetog Valentina, iako sam prokleti nevjernik 100 posto, ali mi misli nekako lete na neke godine sretne, godine mirne. Nehotice upoređujem sveca i onu narodnu veselicu zvanu - Osmi mart, Dan žena. Kod ovog Valentina sve je nešto tiho, uzvišeno. Stol za dvoje, polumrak, svijeće, jecaji violine u kutu. Kada si zacopan do ušiju, OK. Što ako si naglo, nepripremljen na istorijske promjene, prešao s Osmog marta na Valentina? Jedva čekaš da netko poviče - fajrunt i počne gasiti svjetlo.

 

Uh kada se sjetim kakav je bio taj Osmi mart 1992. godine. Sjedio sam u tada čuvenom restoranu ”Bentbaša”. Samostalni ugostiteljski objekat pun kao oko. Sa mnom za stolom razne društveno-političke i estradne face. Raja se raspištoljila kao putnici na ”Titaniku”. Osjećalo se već u zraku da će se nešto desiti, ali niko nije znao šta. Zato se pjevalo i igralo do iznemoglosti. Uparađene dame iz trena u tren postajale su ono što jesu. Nisu više marile za ukrasne šalove, visoke potpetice, brisanje potoka znoja sa lica, tijela. Upadale su bez kočenja u trans zabavno-folk ritmova, što misli bacaju u beskraje udaljene hiljadama svjetlosnih godina od balkanskog bureta baruta. Brod luđaka nije se zaustavljao do gotovo deset sati ujutro 9. marta. Polumrtvi glazbenici i konobari umorno su poručivali:

 

- Vidimo se naredne godine osmog marta.

 

Slijedeće godine i svih ostalih taj dan nije više došao. Neprimjetno i silovito zamijenilo ga je Valentinovo, Dan zaljubljenih. Sada svi moramo biti zacopani do ušiju da bismo mogli slaviti ovog sveca. Nije više kao prije, mazneš pare od sindikata i sa nekoliko drugarica u prvu birtiju i udri muški do posljednjeg novčica.

 

Kao kroz maglu prisjećam se da sam poslije svakog Osmog marta imao jake glavobolje i slabu memoriju. Koleginice s posla poslije su nam prepričavale kakav nam je bio Dan žena. Niko ga nije više volio od nas muškaraca. Cijelu godinu smo živjeli za naše drage drugarice samo da bismo im s guštom maznuli ta materijalna sredstva i pokazali im kako taj ženski dan treba da se proslavlja. Ah, da, kupili bismo im ponekada koji cvjetak, naravno, parama sindikata. Jadne drugarice, one bi se za taj dan posebno uređivale, a mi prokleti, veseli muškarci sa sve više čaša u sebi sve bi to manje primjećivali. Na kraju bi se obično zavrašavalo da od jednog zajedničkog društva nastaju dva. Već tada su podjele bile na vidjelu. Srećom, samo na muške i ženske, a ne kao danas.

 

Onda se znalo da o svemu tog osmog dana trećeg mjeseca u godini odlučuju omamljeni mužijaci. Iz kavane se nije micalo sve dok, ne dama, nego gospodin - drug odluči. Dakle, taj Osmi mart je za žene bio samo nešto drukčiji od ostalih dana u godini. Tada su i one mogle ravnopravno s nama u lokale, ali uvijek se, dakako, znalo čija je zadnja. Posebno su na cijeni bile drugarice sa vozačkim dozvolama. Njima je alkohol bio strogo zabranjen. Svetu dužnost u tom Danu žena imale su za upravljačem razvozeći veseljake kućama.

 

Svetog Valentina je izmislio neki muškomrzac. Neki ženski šovinist. Podla mu je namjera da 14. februara ukroti našu muškost, dominaciju jačeg spola. Većina od nas mora tog dana da se pretvara da smo zaljubljeni, da trčimo u cvjećare i nudimo svoje novčarke na gotovs nasmješenim prodavačicama što nas deru do gole kože. A uvečer je još gore. Treba se gurati do rezervisanog stola i onda cijelu noć voditi kao fol zaljubljene razgovore, dok konobari ruke trljaju zbog tuposa koje će zapaliti računima na koje sigurno neće biti reklamacija.
Pitam se kakav je to praznik kada se kući vraćaš gotovo trijezan i bez straha sjedaš za volan. Ili je to upravo to - dostojanstveno odglumljena pozornost prema partnerici. Sutradan, dok bez glavobolje piješ jutarnju kavu, od straha ne smiješ da joj pogledaš u oči. Plašiš se pročitaćeš u njima - e moj dragi, skužila sam još sinoć tvoju igru, ali neka, jer je igraš samo jednom godišnje…

 

Zato sam sretan što se ponovo u modu vraća naš muški osmi mart. Opet se fešta kao prije, opet dame s kojima započinjemo slavlje postaju drugarice koje razvoze maliganske veseljake. Ujutro devetog marta bez straha pijem prvu crnu ravno gledajući gospođi, pardon drugarici, u oči.


Ovog Osmog marta mi macho mani posebno trebamo zahvaliti uvaženoj gospođici Koroni, što ćemo više čašice ljubiti nego rođene ili nerođene žene. Nijedna dama neće nam na tome zamjeriti, dapače, reći će da smo do krajnosti pažljivi. Jer, samo pravi kavaljeri nikada ne prenose kijavicu, prehladu, a kamoli još, nedao bog, gluho bilo, koronarne viruse.


Dakle, živio nama i damama sretan bio Osmi mart u kojem ćemo se najmanje ljubiti…A, čuo sam da se i preko buketa cvijeća ta Korona može prenijeti.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

                                                                           

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 15

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još