Odlazak mladih gorući je problem kako Bosne i Hercegovine, tako i zemalja u regionu. Među onima koji su napustili BiH je i Selmir Husić (32) iz Živinica.

Skoro deceniju je bio imam-efendija u malom džematu kod Zvornika, a prije nešto više od dva mjeseca otišao je u Njemačku i tamo danas radi kao vozač kamiona.

Nakon što je završio Karađoz-begovu medresu u Mostaru, Husić je ubrzo preuzeo dužnost imama u džematu Ravne, pri Islamskoj zajednici Zvornik, gdje je proveo oko devet godina. Međutim, odlučio se da napusti imamsku službu i potraži drugi posao – kao vozač kamiona. Prvo je radio kod prevoznika u BiH, zatim u Hrvatskoj, a prije nešto više od dva mjeseca otišao je u Njemačku.

U razgovoru za Anadoliju, Husić kaže da je mnogo razloga zbog kojih je napustio BiH. Trebalo bi mu, kaže, mnogo vremena kada bi redom počeo da nabraja sve zbog čega je danas u Njemačkoj.

Njegovi razlozi se, dodaje, u značajnoj mjeri i ne razlikuju mnogo od razloga zbog kojih je bilo ko drugi napustio BiH, a to su neizvijesnost, besperspektivnost, monotonija, nepotizam, kao i druge bolesti od kojih boluje društvo.

– Da, istina je, završio sam medresu i nepunih devet godina obavljao sam imamski posao u jednom malom povratničkom džematu u Podrinju. Trenutno živim u Njemačkoj i radim kao vozač kamiona, srećan sam i uživam u poslu koji radim – rekao je Husić, otac dvoje djece.

Na pitanje da li i koliko mu je teško bilo da ostavi vjersku službu, odgovara da nije bilo toliko teško jer je, kako kaže, imamski poziv zamišljao dosta drugačijim.

– Radio sam u jednom malom povratničkom džematu gdje sam, mogu slobodno kazati, jedva sastavljao kraj s krajem. Iako u narodu postoji to uvjerenje kako ‘hodže imaju para’ kod mene to nije bio slučaj, a vjerujem ni kod većine drugih imama. Odlučio sam radi sebe i svoje porodice da krenem dalje i mogu reći da se zbog toga nisam pokajao – navodi Husić.
 
 
Upitan kako je doživio taj, prilično veliki, kontrast između dva posla, Husić odgovara da svoju vjeru nosi sa sobom.

– Istina, veliki kontrast jeste iz imamske službe, tako reći, ‘uskočiti’ u kamionsku kabinu, ali i to je častan posao koji danas mnogi rade i nemam apsolutno nikakvog problema raditi i kao vozač kamiona ili sutra neki drugi posao. Ja svoju vjeru nosim sa sobom bez obzira na posao koji obavljam – pojasnio je Husić.

Posao vozača kamiona u Njemačkoj je deficitarno zanimanje, kao i u većini evropskih zemalja, i to je, objašnjava, bio jedini razlog što je odlučio da radi taj posao. Kaže da je plata pristojna za jedan normalan život, uslovima rada je zadovoljan, a oni su, dodaje, neuporedivi s uslovima koje nude poslodavci u BiH.

Govoreći o tome kako izgleda jedan njegov radni dan, Husić kaže da je radno vrijeme u trajanju od 8 do 10 sati. Obzirom da vozi kipere, svaki dan poslije obavljenog posla je kući, zajedno s porodicom.

– Poslodavac od vas očekuje da uradite svoj posao, a vi svoju platu i beneficije dobijate uvijek na vrijeme. Jednostavno, ovdje je sve uređeno i zakonom regulisano – istakao je Husić.

Kaže kako, oba posla, i posao imama i posao vozača, imaju svoju težinu, s tim da imamski poziv, prema njegovim riječima, nosi dosta veću odgovornost.

– Svi mi koji smo otišli iz BiH, otišli smo da bismo se nekad vratili. Niko nije otišao što mu je bilo drago, nego zato što nije želio da živi u neizvesnosti, čekajući šta će biti kad se sutra probudi. Naš Gospodar određuje i zna našu budućnost, ali na čovjeku je da planira i preduzme neke korake. Otići ili ostati individualno je pitanje svakoga od nas. Svaki čovjek sam donosi tu odluku, shodno svom stanju i potrebama. Ja sam otišao, ali s nadom da ću se jednog dana, ako Bog da, vratiti – zaključio je Husić.

(Anadolija/jk)