Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira" možete čitati ovdje.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Te jeseni '92, radeći u Filmskom arhivu Armije BiH, započinjem pisati scenarij za igrani film o ratu u Sarajevu. Zvao se „Ahmed“ i početna pozicija priče bila je sljedeća: šta bi glavni junak romana Meše Selimovića Ahmed Šabo radio ako bi se zatekao u opsjednutom Sarajevu – bio i dalje pasivni i povučeni intelektualac daleko od vlasti, politike i vojske, ili bi uzeo aktivno učešće u borbi za odbranu grada i svoje zemlje.

Scenarij sam pisao tu jesen i prvu verziju sam imao negdje oko Nove godine. Taj scenarij nikada nije realiziran. Možda ga nekad u budućnosti ponovo uzmem u ruke.

Potom sam napisao scenarij za kratki igrani film „Američki san je upravo umro“, sa namjerom da snimim taj film '93. Ideja za film je nastala iz osjećaja ostavljenosti Sarajeva i BiH od strane Zapada, naročito nakon donošenja embarga UN za uvoz oružja u BiH, čime je praktično bosanska vojska ostala berz mogućnosti da bude ravnopravna u borbi protiv JNA i srpske vojske.  Ni ovaj film se nije mogao snimiti, pa sam nastavio dalje širiti priču scenarija. Trajalo je to godinama i film je snimljen tek 2006-te pod naslovom „Nafaka“. Prakično, puno toga što sam vidio i doživio u ratu bio je materijal za taj film. Od herojstva i priča o malim velikim ljudima koji su odbranili grad, ali i naličja rata u kojem caruje ratno profiterstvo i kriminal.

U FAOS-u, osim arhivskog snimanja sa prvih linija i unutrašnjeg života opsjednutog grada, radili su se razni propagandni projekti. Imali smo ideju da snimamo, po uzoru na američki projekat iz Drugog svjetskog rata, dokumentarno-ratni serijal „Zašto se borimo“. Američki serijal su, po narudžbi vlade SAD-a, radili slavni holivudski reditelji Frank Capra i Anatole Litvak i bio je to odgovor na profašističke propagandne filmove Leni Riefenstahl.

Serijal je trebao da pokrije sva ratišta u BiH i rađene su pripreme sa ekipama za taj projekat. Ispostavilo se na kraju kako je to preambiciozan i on nikada nije realiziran. Od čitave ideje snimljen je samo jedan propagandni spot.

I oko samog spota bilo je dilema. Prvobitno je trebalo da u spotu igra nepoznati komandant bosanske vojske, koji vojnike u stroju pita:

- Zašto se borimo?

- Od Une do Drine!

- Koliko to?

- Od Save do mora.

Poslije je došlo do promjene scenarija i umjesto nepoznatog komandanta ispred vojnika stoji tadašnji komandant Sefer Halilović, dok se vojnici više ne zaklinju u teritoriju zemlje, nego deklamuju političke ciljeve (nezavisna, suverena, cjelovita, demokratska BiH). Ja nisam bio za to, ali je većina nadvladala i prošla je ova verzija scenarija. Spot je sniman '93. i taman kad je završen i počeo se emitirati na TV-u, Halilović je bio smijenjen i spot je nestao sa TV ekrana.

Dileme iz tog spota žive i danas u BiH – jer drže otvorena pitanja ko je odbranio BiH – narod i građani ili predstavnici vojnih, političkih i stranačkih elita, te (ne)postojanje koncenzusa o mogućem političkom uređenju koje treba da ima ova zemlja.

Drugi projekat na kojem smo radili trebao je biti serijal kratkih video spotova – potjernica za ratnim zločincima. To smo radili novinarka Medina Delalić i ja, te ekipa montažera sa BHRT-a na čelu sa Mirelemom Zupčevićem. Projekat se radio u tajnosti i trebao je biti propagandni šok za neprijatelja. Na listi su bili Radovan Karadžić, Ratko Mladić, te vodeća imena iz tadašnjeg SDS-a - Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Velibor Ostojić, kao i neka druga konkretna vojna imena za koje se već znalo da su počinili ratne zločine po BiH. Tekst koji je pratio video materijal u ovim spotovima bio je prilagođen standardima međunarodnog i ratnog prava, te konvencija UN-a koje su se bavile ratnim zločinima širom svijeta.

Dugo se ovo spremalo i u to vrijeme sam provodio puno vremena u arhivi BHRT-a, odakle smo vadili potrebne materijale. Prvi spot je emitiran u dnevniku BHRT-a negdje u februaru '93, dok je serijal trebao krenuti u narednim danima. Umjesto toga, neko je odmah iza TV dnevnika nazvao tadašnje rukvodstvo državne televizije na čelu sa Mufidom Memijom i emitiranje je obustavljeno. Kasnije sam čuo kako je počela nova runda političkih mirovnih pregovora između zaraćenih strana i ocijenjeno je da to može da pravi štetu u tome procesu.

Sve ovo vrijeme stanovao sam sa čuvenim pjesnikom Ilijom Ladinom na Čengić Vili. Budući da je već bio dosta star, na neki način sam morao brinuti o njemu, jer su ovo bili dani gladi i nestašice svega u Sarajevu.

Ali, ni Ilija se nije predavao. Svaki dan je pisao svoje pjesme i slušao radio na malenom tranzistoru. Naročito je volio da sluša emisiju Radija Beograd, koji se i dalje mogao slušati u Sarajevu, „Argument više“. Bila je to čuvena spoljno-politička emisija u kojoj su njihovi dopisnici iz velikih svjetskih centara moći komentirali vojno-političku situaciju kod nas i u svijetu.

- Prisluškujem ih - govorio je Ladin sa tranzistorom prislonjenim na svoje uši.

Jedno jutro, taman za angažmana u vojsci, dade mi jednu knjigu i reče:

- Ponesi ovo u štab, možda nekome tamo zatreba.

Bila je to knjiga „Umijeće ratovanja“, kapitalno djelo o filozofiji i strategiji istočnjačkog ratovanja kineskog autora Sun Tzua. Odnio sam knjigu i dao u Press centar Armije BiH. Uskoro je knjiga kopirana i dijeljena novopečenim i neiskusnim komadantima jedinica Armije BiH. Vjerovatno je Ilija imao jedini ovu knjigu u gradu, što ne čudi, jer je njegova bibiloteka, osim klasika i domaće i svjetske književnosti, bila prepuna raznih izdanja o svim mogućim temama, pa eto i o strategiji ratovanja.

Imao je neku svoju mudrost Ladin. Jednog dana krenuli smo zajedno sa Čengić Vile u grad. Išlo se „stazom života“, cestom koja vodi od današnjeg Merkatora u Ložioničkoj ka Autobuskoj stanici pa dalje ka centru. Na raskrsnicama su bili postavljeni kontejneri koji su štitili od snajperskih hitaca. A bilo je čistina koje je trebalo savladati sprintom.

Kod „Energoinvesta“ Ilija je upravo tako pretrčao jednu od tih čistina i zamakao na sigurno, iza kontejnera. Virio je zadihan iza njega, dok smo ja i još neki lagano prelazili rasksnicu. Doviknem mu:

- Što trčiš, vidiš da danas ne pucaju!

Na to on meni kad sam stigao do njega:

- Lako je tebi, ti imaš 26 godina, pa ti ostalo puno od života. Ja imam '63, pa moram čuvati još ovo malo što mi je ostalo...

Čovjek uči dok je živ, ali je najbolje da krene s tim dok je mlad – bila je šeretska poruka između redova velikog pjesnika.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)