Izvor: 100posto.hr

Razgovarala: Barbara Marinović

Omiljena 'Potjera' kviz je koji već godinama ima vjernu i široku publiku, svi znamo tko su lovci, a o dobrim 'akcijama' piše se i govori danima. A, veliku fan bazu među obožavateljima te emisije, ali i kvizaške scene u Hrvatskoj ima Dean Kotiga. Koliko podataka zna – o tome je suvišno pisati. Zanimljivije će biti naglasiti da je Kotiga iznimno duhovit i pomalo sarkastičan pa je jasna i logična njegova popularnost, u televizijskom kvizu i izvan njega. Brzina razmišljanja i 'bacanja fora' iz rukava, inteligencija i zabavan odnos s Tarikom Filipovićem – treba reći da je Kotiga zaista sjajno prepoznat televizijski 'materijal'.

Karizmatični Istrijan u intervjuu za 100posto.hr govori o vlastitom putu koji je prošao i ljubavi prema igri. Naime, dok su neki čekali 18 godina da dobiju vozačku, on je jedva dočekao punoljetnost da se može naći u kvizu. I tu je počeo put od natjecatelja do sastavljača pitanja i omiljenog lovca. Pokušavajući objasniti fenomen popularizacije kviza u Hrvatskoj, Kotiga je za 100posto.hr otkrio i pokoju privatnu stvar o sebi pa tako znamo da je sretno zaljubljen te je tipični Istrijan kojem je životna 'b' opcija manekenstvo - otkrio je to u šali za kraj intervjua!

'Potjera' je daleko najpopularniji kviz na televizijama trenutno, doduše, konkurencije nema previše. Radi se o sjajnom konceptu. Je li nadmašio 'Milijunaša'? Ako nije, mislite li da bi mogao?

Jasno je da se takve usporedbe sa sličnim pitanjima nameću same od sebe, ali, barem kako ja to vidim, to je isto kao da pitate je li Messi nadmašio Peléa – obojica igraju vanzemaljski, vjerojatno najbolje što je u tom trenutku moguće, ali to su dva različita vremena, dva različita prostora, dva različita nogometa, dva različita svijeta. U svakom slučaju bih bio dovoljno hrabar reći da od 'Milijunaša' naovamo nismo imali kviz kakav je 'Potjera', i kako dramaturgija tog kviza gotovo pa diktira dinamičnost i zanimljivost. Ne bi me uopće čudilo da kao takva potraje još i do desetak godina, jer je savršeno pogodila televizijski geist današnjeg zeita, i valjda zato i jest uspješno prodana u desetak zemalja – koliko znam, od ove jeseni ide u Finskoj, također izuzetno kvizaškoj zemlji.

Pretpostavljam da ljudi generalno pretpostavljaju da znate sve. Znanje vam je i preširoko. Kako? Upijate li informacije toliko efikasno?

S obzirom na to da veliku većinu onog što pročitam – zaboravim, ne mislim da imam neko posebno dobro pamćenje, a katkad čak imam osjećaj da loše pamtim, iako naravno ne očekujem ni od koga da povjeruje u to. Spašava me to što uvijek čitam i učim više nego što mogu zaboraviti, pa sam na kraju dana ipak u nekom sitnom plusu.

Po struci ste profesor književnosti, završili ste i povijest. Jeste li ikad razmišljali raditi u struci?

Uz to što sam oduvijek volio povijest i književnost, u to sam sve i krenuo s idejom da ću raditi u struci. Oduvijek sam volio dijeliti i poticati znanje pa sam se često vidio u ulozi profesora. Posebno mi se unutar odsjeka komparativne književnosti svidjela katedra za filmologiju na kojoj sam neko vrijeme doslovno živio film, filmsku teoriju i filmsku kritiku, želeći život i karijeru posvetiti tome, ali se to nažalost nije realiziralo.

Koliko čitate? Kako popularizirati čitanje, istaknuti njegovu važnost za razvoj pojedinca, ali i društva?

Koliko god mogu, ali nije stvar samo čitanja. Naravno da je ono osnova svega, ali treba razbiti taj mit o stjecanju znanja isključivo kroz čitanje. Uči se na milijun različitih načina, važno je samo što vas i kako interesira, ali ljudi često zaboravljaju da je odlazak kod prijatelja na gledanje nogometne utakmice, odlazak na rock-koncert, kupovanje kuhinjskih noževa, igranje PlayStationa, ispijanje koktela i tako unedogled – također „učenje“ svoje vrste. Jedna od najvećih kvizaških legendi svih vremena Ken Jennings više je puta istaknuo kako je sve što zna o nordijskoj mitologiji – a, vjerujte mi, zna mnogo – naučio tako što je kao mali pročitao sveske i sveske Marvelovih stripova o Thoru. A glede ovog drugog, mislim da se društvo i svijet razvijaju u sad već možda i nezaustavljivo lošem smjeru, pa nisam siguran koliko čitanje tu može pomoći. Više mi to sve liči na, da parafraziram Rojsa, 'tko je čitao, čitao je'.

Kako u 'Potjeri' doživljavate poraze?

Uz rizik da ispadnem 'kajgod', moram priznati kako, barem što se 'Potjere' tiče, nisam fan termina pobjeda i poraz, jer se jednostavno ne radi o istim uvjetima, pa više volim koristiti termine 'stizanje igrača' i 'nestizanje igrača'. U tom smislu 'nestizanje igrača' doživljavam kao sastavni dio posla i ne opterećujem se previše, iako nije oduvijek bilo tako – sjećam se da sam se prvu sezonu-dvije prilično grizao oko toga, i to sve doživljavao svemirski važnim. Uvijek je zanimljivo primijetiti kako čovjek odrasta kroz život.

A kako doživljavate pobjede, pogotovo one koji se dogode u zadnjim sekundama?

Stresno, i to mnogo više nego što izgleda i – što je još gore – mnogo više nego što si usuđujem priznati.

Jeste li natjecateljski raspoloženi? Natječete li se vi lovci međusobno?

Ako baš moram birati, radije ću pobijediti nego izgubiti, ali dosta često spadam u manje kompetitivne ljude u družini, iako se iz nekog čudnog razloga voli tumačiti upravo suprotno. U tom smislu mi je i na malom nogometu puno važnije kakav se nogomet igra nego hoće li moja ekipa pobijediti, pa čak i – što mi suigrači katkad posebno zamjeraju – je li neka akcija lijepa a ne je li urodila zgoditkom. Što se drugog pitanja tiče, ja se s ostalim lovcima ne natječem, ali ne bih se kladio da to isto tako funkcionira i u suprotnom smjeru (smijeh).

S Tarikom Filipovićem imate poseban odnos, čini se da sjajno balansirate u tom simpatičnom bockanju? Koliko se zabavljate na snimanjima, ometu li vas nekad Tarikove dosjetke?

Tarik je meštar svoje vrste, voditelj kakav se rađa jednom u više generacija. Još smo se na prvom terminu totalno „kliknuli“, i veseli vidjeti kako taj „klik“ ne jenjava ni u šestoj godini. Doduše, kažu da je sedma ona krizna, zar ne? (smijeh)

Čini se da se posljednjih godina kviz iznimno popularizirao. Što je tom pridonijelo?

Nisam siguran da imam dobro objašnjenje za ovo što se događa posljednjih godina, jer je činjenica kako je do prije svega 5-6 godina postojao jedan pub-kviz u Zagrebu na tjednoj razini, dok ih sad ima čak i nekoliko dnevno, te praktički više i nema grada u Hrvatskoj u kojem ne postoji neki oblik kviza, neki čudni kulturološko-sociološki fenomen svoje vrste. Ali uvijek se treba sjetiti da u pozadini toga stoji i to da ta ljubav prema kvizovima postoji generacijama, a za to je – odgovorno tvrdim – zaslužan vanzemaljsko visoki nivo profesionalnosti koji su u tome svojevremeno – između ostalog i preko slavne 'Kviskoteke' – postavili Lazo Goluža i Maja Jurković. Jer, a to je neosporna činjenica, da npr. moji roditelji nisu voljeli gledati 'Kviskoteku', vjerojatno ne bi voljeli gledati ni 'Milijunaša', što znači da ni ja s njima ne bih gledao 'Milijunaša', i vrlo vjerojatno ne bih bio tu gdje jesam. A nije teško gledati nešto što je dobro i kvalitetno. Pa se ne libim reći kako je u korijenu iznimne popularizacije kviza posljednjih godina – 'Kviskoteka'.

Sastavljali ste svojedobno pitanja za 'Milijunaša', koja je caka, koliko je bilo teško osmišljavati takva pitanja?

Nema pravila. Istina je da je korisno promatrati svijet 'iskosa' i imati stalno upaljena 'ticala' za hvatanje zanimljivih informacija, ali s druge strane nisam pobornika mita o pjesničkom nadahnuću te kreiranju pitanja isključivo tijekom dokone šetnje po parku, jer se tu – kao i u svakom drugom poslu – katkad radi jednostavno o 'rudarenju'. Što znači, uzmi enciklopediju-rječnik-internet, zatvori se u sobu, i isporuči 50 zaokruženih pitanja do jutra, kako znaš i umiješ. Pretpostavljajući, jasno, da znaš i umiješ. Posebno sam ponosan na pitanje s 'Milijunaša' koje se i dan-danas ponegdje zna prepričati, a koje je glasilo: „Što je to: koza je, ovca nije?“ s ponudama „a) koza, b) je, c) ovca, d) nije“, jer je jednostavno, koncizno, duhovito, shvatljivo i očito, a opet zbunjujuće, čudno, netipično, opasno. Stvar je i formata, jer dio ljepote tog pitanja stoji baš u činjenici kako postoje četiri ponude, te je zapravo pitanje iz pitanja prepisano u ponude same. Iz tog je razloga bilo jako zahvalno pisati za 'Milijunaš', dok je prava muka bila pisati za 'Sve u 7', jer smo za svako pitanje (i ono koje će na televiziji imati tri ponude i ono koje će imati svih sedam) morali smisliti i napisati sedam ponuđenih odgovora.

Kako ste uopće postali sastavljač, a kasnije i lovac u kvizu? Kako je do toga došlo?

Najprije sam bio natjecatelj, i to sam jedva dočekao – zapravo sam, za razliku od vršnjaka koji su htjeli navršiti 18 da bi mogli dobiti vozačku ili što već, nestrpljivo čekao punoljetnost najviše zato što mi je ona omogućavala nastupanje na kvizu. Kako sam ostavio dobar dojam, pozvali su me na razgovor oko kreiranja pitanja da vide ima li tu čega, i procijenili da bih mogao biti i dobar autor, iako ja u šali volim reći da su samo lukavo procijenili da ću im manje novaca uzeti kao autor nego kao natjecatelj. Godinama sam radio kao autor, pa su me kad se znalo da će krenuti 'Potjera' pozvali u širi izbor ljudi koji će postati lovci, pa u uži izbor itd. Dakle, do toga dođe, kao i do svih ostalih dobrih stvari u životu, uz puno rada i želje te malo sreće.

Jeste li tipičan Istrijan?

Itekako, ponajprije u smislu da volim guštati u čemu god, da volim svoj kraj i Učku koja nas koliko-toliko drži na sigurnom, i da, sjetimo se plakata, 'glasam protiv'.

Imponira li vam popularnost koju televizija nosi ili vam je, pak, svejedno?

Imponirala je, skrušeno priznajem, možda čak i punih tjedan dana. Uvijek je zanimljivo primijetiti kako čovjek odrasta kroz život. (smijeh)

Tarik često spominje i djevojke za Dejana - jeste li i dalje zauzeti?

Barem koliko znam, jesam.

Smatrate li da je šund nadvladao prave kvalitete? Naime, gledamo niz emisija u kojima se honorira sve, 'Potjera' je jedna od rijetkih u kojima se honorira - znanje?

Granica između 'šunda' i 'prave kvalitete', što god te sintagme označavale, puno je manja nego što se može činiti, a na kraju je ipak sve stvar izbora. Ja, na primjer, ne gledam niz emisija u kojima se honorira sve, pa me taj niz emisija u kojima se honorira sve – ni ne brine previše. Ali, da je 'Potjera' jedna od rijetkih emisija u kojima se honorira znanje, tu se mogu složiti. Zato, 'Potjeru' u škole, i to nimalo ne govorim u šali.

Čime biste se bavili da niste lovac?

Manekenstvom.

(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)