A ONI PORUČUJU DA BI OPET RATOVALI

Ispovijest heroja Hameda Pijevca: Imam tri sina, ubio bih svakoga ko bi došao da ih vodi u rat!

Hronika28.06.17, 20:29h

Ispovijest heroja Hameda Pijevca: Imam tri sina, ubio bih svakoga ko bi došao da ih vodi u rat!
- Sada neki iz toplih domova Sarajeva i Konjica pričaju kako su spremni, kako su spremna njihova djeca za odbranu, pitam se - odbranu čega i od čega? Ja imam tri sina i ne dam ih nikome, ubio bih svakoga na vratima ko bi došao po njih. Lako je pričati iz toplog doma u Sarajevu, kaže ogorčeno bivši borac Hamed Lukomirak Pijevac

 


Dok obespravljeni borci na 40 stepeni, na užarenom asfaltu ispred Vlade FBiH, traže svoja prava koja su stekli po ratištima širom BiH, oni drugi poznati po onoj "nekome rat nekome brat" danas uživaju u svim povlasticama koje im pruža sistem.


Zbog nepravde i nemogućnosti da svojoj djeci pruže osnovna sredstva za život, poslije rata ruku na sebe digle su desetine istinskih boraca. Ubile su ih neimaština i nepravda. Na obilježavanjima raznih godišnjica čuvenih bitaka za odbranu zemlje danas se pojavljuju najmanje oni koji su te bitke vodili, a mjesta u prvim redovima zauzeli su oni koji su za te bitke čuli tek poslije rata.


Hamed Lukomirak Pijevac, nekadašnji pripadnik Diverzantskog odreda Akrepi iz Konjica, prošao je sa svojim odredom mnoga ratišta širom BiH, a u tim borbama ranjen je četiri puta. Svojim statusom na Facebooku povodom Dana šehida iskazao je svoj revolt prema licemjerju koje vlada tog dana.


- Kako bi bilo lijepo, časno, dostojanstveno, kako i zaslužuju naši poginuli drugovi, da drugi dan Bajrama dođu njihovi saborci sa svojom djecom, suprugama, roditeljima, ko ih još ima, i sa njihovim familijama, na njihova vječna prebivališta, proučiti im Fatihu, pomoliti se, tražiti od Boga ono što su zaslužili, vječni mir, Džennet...al' ovako, čovjek ne može otići baš tada, baš tada kad tu dođu „oni“, oni koji su prvi pobjegli i vratili se samo da bi pokupovali ono što smo odbranili i opet našim parama, certifikatima koji su i izmišljeni zbog tih ljudi, kad ne bi dolazili oni ljigavci što su švercovali duhan, cigare, brašno, dok smo mi krvarili, kad ne bi bilo onih smradova iz opštine što dođu da se slikaju i da ih neko vidi tu, ali moji poginuli drugovi, moja braćo, vi koji tu ležite, vi sa kojima sam dijelio jednu cigaru na nas deset, vi koje sam dosta nosio i gledao vaše zadnje udisaje ovog prolaznog života, kao što vidite i znate da i mi dođemo i ne biramo datume, ne slikamo se, i znajte da naša djeca znaju baš sve o vama i da se mole zajedno sa vama da dobijete ono što ste i zaslužili. Džennet i milost Božiju. Amin – poručio je Pijevac.


U razgovoru za novinsku agenciju Patria, Hamed Lukomirak je ispričao svoja ratna iskustva i kako danas gleda na cijelu situaciju nakon 22 godine od završetka rata, čiji je bio aktivni sudionik.


- Ranjen sam četiri puta, prvi put 25. maja 1992. prilikom oslobađanja Bradine, a drugi put 4. jula 1992. na Čičevu iznad Konjica. Znači dok sam već dva puta bio ranjen, a neki naši oficiri su još primali platu od JNA. Ratovao sam sa svojim Akrepima od Nevesinja do Sarajeva, Mostara, Prozora, Jablanice i još na desetine drugih mjesta u BiH. U mojoj jedinici nije niko poginuo cijelu 1992. i pola 1993. godine, a onda je počelo ludilo, svaki dan bi nas falilo, šutili smo i trpjeli u sebi, jedino kad ne bi bilo ratnih dejstava popili bi malo i onda bi svako malo neko prislanjao sebi pištolj na čelo sjećajući se naših poginulih drugova – ističe Lukomirak.


Lukomirak se sjeća da su još za vrijeme najtežih ratnih operacija do boraca dopirale priče o švercu, što je izuzetno loše utjecalo na njihov moral.


- Većina njih je poginula nakon 1993. i čuli su i znali za one koji su švercovali. Čak sam od jednog kolege koji je bio zarobljen u to vrijeme čuo kako bi neprijatelji saznali od tih naših švercera i prije akcije gdje bi mi udarali, tako da bi većinu ljudstva i ratne opreme baš tu postavili i čekali nas – prisjeća se Lukomirak.


Kaže da ne zamjera mnogo onima što su početkom rata pobjegli iz zemlje i da ga puno više pogađa to što je sve ono što je u ratu odbranjeno poslije rata prodano u bescijenje.


- Ovi što su pobjegli 1992., ti mladići naših godina, ja ih čak i ne krivim puno, puno su gori oni što su im ovdje poslije rata prodali i poklonili preduzeća koja smo mi odbranili, pa su neki koji su ranjavani po nekoliko puta morali moliti te dezertere da im daju posao ili zaposle dijete. To je sve tako ružno i tužno, da nam je neko rekao 1992. da će tako biti, ne bih ni u ludilu povjerovao. Onda ta slikanja na Dan šehida po mezarjima tih ljudi koji dođu u odijelima, mislim, veliko poniženje nama borcima, tim poginulim, njihovim porodicama, jer sam sebe zamislio milion puta da ležim sa njima i vidim sliku tih ljigavaca, tu na tom svetom mjestu. Žalosno, ali istinito, sve manje boraca preživjelih tu, na tom svetom mjestu, u svetom danu, a sve više smradova, nažalost.


Lukomirak ističe da ga pogađa ovakvo političko uređenje zemlje, jer se niko od njegovih suboraca u ratu nije borio za ovo što danas imamo.


- Niko od njih niti nas se nije borio za tamo neku Federaciju, za taj tamo neki kanton, posebno mi borci iz Konjica i Jablanice, za kanton u kojem će biti premijer i ministar za borce iz HDZ-a. To su nam smjestili naši ljudi, baš ti koji sad umjesto nas idu na mezarja naših drugova, niko od njih se nije borio da Srebrenica, Žepa, Doboj i ostali bh. gradovi ostanu u nekoj tamo RS, zašto su ginuli na deblokadi Sarajeva, po rejonima Hadžića, Ilidže, kad smo je dobili u Dejtonu olovkom i papirom, zašto smo izgubili Srebrenicu poslije rata, ne izgubili nego dali je u ruke dželatu?! Niko se od njih i od nas nije borio za to i neće – priča ogorčeni Lukomirak.


Posebno ga pogađa što nakon svih nepravdi učinjenih prema borcima danas postoje oni koji se pozivaju na rat i koji bi, navodno, opet ratovali.


- Sada neki iz toplih domova Sarajeva i Konjica pričaju kako su spremni, kako su spremna njihova djeca za odbranu, pitam se - odbranu čega i od čega? Ja imam tri sina i ne dam ih nikome, ubio bih svakoga na vratima ko bi došao po njih. Lako je pričati iz toplog doma u Sarajevu, otiđi brate u Zvornik, Foču, gdje ima šaka naših povratnika, i onda napiši status na Facebooku da si spreman i ti i djeca, pa da vidiš kako je zaspati tu gdje su ti jednom već pobili rodbinu i komšije.


Lukomirak je izgubio vid na desno oko, a lokalna vlast u Konjicu nije adekvatno odgovorila na njegov apel za pomoć.


- Ostao sam bez vida na desno oko i skupljao sebi pare za operaciju u Zagrebu na klinici Svjetlost. Dok je opština direktoru katastra platila liječenje u Kini, mene su odbili i rekli da to nije na njima da rješavaju – zaključio je Lukomirak u razgovoru za Patriju.

 

(Nap.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook