Prije tačno dvije godine napustio nas je legendarni glumac Vlastimir Đuza Stojiljković koga svim pamte po ulozi Rođe u kultnoj seriji "Pozorište u kući".

 
Život ga nije mazio, a malo njih zna da on još sa 12 godina ostaje sam sa majkom, jer mu Nijemci odvode oca u zarobljeništvo. On sa majkom učiteljicom ostaje u rodnom Ražnju gdje se bori za opstanak. Njih dvoje sami, bez ičije pomoći, žive u trošnoj kući blizu škole, gdje mu je majka predavala, piše Kurir.

 
"Otac je bio u zarobljeništvu. Jedini domaćin u kući, i čuvar naš, i hranilac - majka. Stroga. Učiteljica. Stan nam je bio u jednom dijelu škole, tako da smo bili na udaru svima koji dođu. Pozove jednom majku njemački komandant. Mi premrili. Mislimo ko zna šta će da bude. A ono ništa. Nijemac baš učtiv. Kaže da bi htio mami da ukaže dužno poštovanje, jer je i on bio učitelj", rekao je jednom prilikom Đuza.

 
Sa svega 16 godina odlazi na Ujedinjenje saveza antifašističke omladine Srbije, potpuno bos. Od Niša do Beograda išao je golih nogu!

 
"I dalje sam bio bos. I tako danima. Preko planine Radan za Lebane, pa odatle za Leskovac. U međuvremenu smo svi postali bosi. Tabani su mi puni trnja. Nekako sam se i na to privikao. I nije bilo strašno u toku dana dok smo išli. Valjda zagrejan, pa nisam ni osjećao bol. Ali, ujutru, kada se probudim, kad se tabani ohlade, nisam mogao ni da stanem na noge. Jedva sam se uzdržavao da ne jauknem kada su me drugovi uspravljali i primoravali da stanem", prisjećao se Đuza u jednom trenutku.

Ipak, uspio je da završi gimnaziju u Kruševcu i da se posveti glumi. Odmah nakon rata počinje da se aktivno bavi glumom i biva jako uspješan u tome. Počinje da snima prve televizijske serije, sa kojima dostiže ogromnu popularnost, a do smrti je snimio preko 140 filmova i serija. Ono što ga je posebno boljelo, jeste činjenica da nije imao djece, a smatrao je da ona samo prave probleme.

 
"Kada sam sebe upitam šta mi znači Beograd, dođem do toga da je odgovor - ništa. Kada ne radim, prošetam malo, popijem negdje kafu. Nemam djece. Ona mogu da naprave velike probleme, ali ipak daju i povoda da možeš da brineš. Produžetak vrste, šta ja znam. Mislim da je najteže, bar meni, biti sam. To je užas jedan. Kada mi je umrla žena Olgica Stanisavljević, preselio sam se u stan preko puta našeg, jer u njega više nisam mogao da uđem. Prva tri mjeseca poslije njene smrti proveo sam kod oca i majke u Kruševcu. Olgica i ja bili smo zajedno još iz gimnazije. Ne postoji prva, druga ili treća ljubav, postoji jedna koja se pretvara u veliko prijateljstvo. Inače, ako toga nema, to i nije bila ljubav", govorio je Đuza.

Nastavak teksta čitajte OVDJE. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)