Izvor: Newsweek.rs

 

Nije bilo lako ugovoriti intervju s bivšom predsjednicom Republike Srpske i haškom osuđenicom Biljanom Plavšić (87). Prošle godine smo bili na korak od dogovora, ali u posljednjem trenutku je odustala rekavši da „ne želi da remeti svoj mir“. Ovog puta je, međutim, pristala na razgovor za Njuzvik, što je, kazaće, izuzetak jer nerado daje intervjue. Sreli smo se u njenom domu na beogradskom Vračaru, gdje živi nakon izlaska iz zatvora, a razgovor je, umjesto planiranih sat, trajao više od pet sati. I opet, čini se, nije sve rečeno... Jer Plavšićeva je značajan svjedok istorije i njena priča se ne može lako spakovati na nekoliko novinskih stranica.

 

Devedesetih je, kao vodeća politička ličnost bosanskih Srba, bila u epicentru dešavanja u BiH, relativno dobro je poznavala ključne aktere tog vremena - od Radovana Karadžića i Ratka Mladića, preko Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana, pa sve do ljudi poput nekadašnje američke državne sekretarke Madlen Olbrajt.

 

Biljana Plavšić je doktor nauka, nekadašnji profesor i dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, a zatim i prva poslijeratna predsjednica Republike Srpske, žena koju su zvali „srpskom caricom“, pripisivali joj zasluge za implementaciju Dejtonskog sporazuma, kojim je 1995. okončan rat u BiH, te odavali priznanje za očuvanje Srpske i srpskog naroda... Optuživali su je, s druge strane, za ratne zločine, radikalizam, ekstremizam i zapaljive nacionalističke izjave.

 

„Tokom rata bila sam potpredsjednica Republike Srpske, bavila sam se humanitarnim radom na terenu i nisam znala kakve odluke donosi rukovodstvo s Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom na čelu. A trebalo je da znam, shvatila sam to kasnije“, kazaće ona tokom razgovora.

 

Bilo kako bilo, u istoriji će biti upisano i to da se dobrovoljno predala Haškom tribunalu, gdje je priznala optužbe za ratne zločine, nakon čega je odslužila zatvorsku kaznu u Švedskoj.

 

Kad ste dobili kaznu od 11 godina zatvora, mnogi su mislili da je to za vas doživotna robija. Vi ste, međutim, kaznu odslužili i, evo, od 2009. ste na slobodi. Jeste li vjerovali da ćete izdržati?

 

I ja sam mislila da je to za mene doživotna robija. Na izricanju kazne samo sam mislila šta će moj brat reći, kako će on to izdržati, jer je imao neke operacije. Novinarka Slavenka Drakulić, koja je bila na izricanju presude u Hagu, napisala je u svojoj knjizi da sam se tog dana ponašala kao da ja sudu izričem presudu, a ne oni meni.

 

Mnogi optuženici su u Hagu teško oboljeli, žalili se na tretman, uslove života?

 

Kratko sam bila u Hagu, pa nisu imali vremena da i mene maltretiraju. Žurila sam da odem u zatvor da odslužim kaznu. Ali da, gledala sam, recimo, kako čovjeka na nosilima donose u sudnicu i odnose iz nje... Inače, u Hagu sam bila najstarija među pritvorenicima i ujedno jedina žena.

 

Da li je tačno da su vam strane diplomate savjetovale da sami odete u Hag?

 

Ne. Čim sam dobila optužnicu, odlučila sam tako, nisam ni pomišljala da bježim. Još prije toga sam rekla: „Ako je 20.000 mladića dalo život za ovu državu, zašto bih ja bila nešto posebno.“ Neki su mi nudili da me skrivaju, na šta sam rekla: „Ne, ni govora.“ Čitavog života se, inače, rukovodim principom: otvoren život je najbolji život. Otišla sam u Hag na treći dan Božića 2001. godine.

 

Zašto ste odlučili da priznate krivicu? Govorilo se da ste to učinili kako bi vam kazna bila umanjena, ali i da bi se otpisala optužba za genocid nad muslimanima u BiH...

 

Krivicu sam priznala i malo me ko razume zašto sam to uradila. To nije učinjeno iz banalnih razloga, da mi kazna bude manja. Tužilac mi je rekao: „Da li znate da možete dobiti doživotnu robiju?“, a ja sam odgovorila: „A ko uopšte i postavlja pitanje dužine kazne?“ Moj jedini uslov je bio da ne svjedočim ostalim optuženicima. U Hagu nisu vjerovali da toliko malo znam o stvarima iz optužnice, a da sam znala više - možda bih i svjedočila. Drugi razlog za priznanje krivice je to što sam znala da fizički ne bih izdržala suđenje, pa nisam željela sebe da mučim. I na kraju, razlog je i to što nisam mogla da nađem svjedoke, jer su ih sve zaplašili da ne svjedoče u moju korist.

 

Tvrdite da niste znali za odluke koje je donosilo rukovodstvo Republike Srpske, da niste znali o mnogim stvarima koje su se dešavale na terenu za vrijeme rata?

 

Trebalo je sve da znam, jer sam bila potpredsjednik Republike Srpske, ali nisam znala, zato sam poslije u Hagu i priznala krivicu. Dešavalo se da rukovodstvo Srpske sjedi u Karadžićevom kabinetu i, čim ja uđem, oni odmah prekinu razgovor. Trebalo je da znam šta se dešava i kakve se odluke donose, trebalo je da, u takvim slučajevima, lupim šakom o sto i kažem da imam pravo na informacije. Ali nisam tako radila, nisam htjela da se ponižavam.

 

Ipak, optuženi ste za strašne ratne zločine...

 

Optužnica je bila užasna. Ne mogu ni da zamislim da bi ikad išta od toga uradila i naredila, a nisam ni bila u poziciji da naređujem. Tužilac je kazao: „Ona nije direktno ubijala i vršila zločine, ona nije naređivala...“, a ja usred suda vičem: „Pa zašto sam onda ovdje?“ Ja sam se za vrijeme rata bavila humanitarnim radom, jedna sam od rijetkih koja je bila u svim rovovima. Ti mladići su u meni gledali majku, sestru, baku... Zato sam bila s vojskom, išla na liniju i u rovove, nosila im cigarete i hranu, obilazila ranjene po bolnicama... Samo sam to radila i ništa više. Imala sam pune ruke posla. I da, obavještavala sam ostale šta se radi Srbima, u strane ambasade u Beogradu sam slala materijale kako sutra ne bi mogli da kažu da nisu znali šta se Srbima dešavalo u BiH, a posebno u Sarajevu.

 

Ali otvoreno ste se zalagali za totalno etničko čišćenje muslimana iz istočne Bosne?

 

Ne, ne... Smatrala sam da taj istočni dio, koji se naslanja na Srbiju, treba da bude Republika Srpska. Da imamo Srbe za leđima... Mi smo prethodno dobro osjetili kako je to kad iza leđa nismo imali Republiku Srpsku Krajinu, nego smo se naslanjali na Hrvatsku.

 

Na kraju ste osuđeni, odnosno priznali ste krivicu za etničko čišćenje, progon muslimana i Hrvata sa teritorija koje su Srbi smatrali svojim, te za zločin protiv čovečnosti u ratu u BiH devedesetih...

 

Ma, najprije sam ja etnički počišćena iz Sarajeva, te cijela moja familija, kao i 80 odsto Srba u tom gradu. Udarale su granate, formirani su privatni zatvori... Sadako Ogata, komesarka UN, jednom me je u Lukavici pitala da li znam za etničko čišćenje koje vrše Srbi, a ja nisam znala ni šta to znači, pa kad je počela da mi objašnjava, rekoh: „A pa znam, ja sam etnički počišćena. Jer kad u jednom mjestu u toku dana budu i po 52 umrlice, to hoću li napustiti svoju kuću uopšte mi nije važno.“ Nisam bagatelisala, ali postoji jedna skala - živa glava je važna. Da, priznala sam krivicu. Pitam se zašto sam ignorisala to etničko čišćenje, kakva je to bila moja filozofija da kažem: „Ja sam etnički počišćena, ali glava mi je na ramenima, ne bih tužila nekoga zbog toga“. To sam govorila kao individua, ne znajući šta se sve dešava tokom rata, a trebalo je da znam.

 

Čini se da je Karla del Ponte, nekadašnja glavna tužiteljka Haškog tribunala, imala nešto posebno protiv vas? Tako bi se, doduše, moglo zaključiti kad čitate njenu knjigu.

 

Ona mi je 2001, nakon mog prvog pojavljivanja u sudnici, prišla i pozvala na kafu u svoj kabinet. Tek sam jedan dan bila u Hagu, nisam imala iskustva, mislila sam da je to dio procedure, ali mi advokat, koji je pošao sa mnom, kaže da to nije običaj. No, odemo u kabinet, sjednemo, zapalim cigaretu, a ona uze kutiju svojih, pokaza mi i reče kako je to originalni „marlboro“, koji se teško nalazi u kantini, ali da će me ona odsad snabdijevati. Ona je, zamislite, htjela da me kupi za boks cigareta... Za inat, pomislila sam tada, dala bih i glavu na panj, nek me ubiju, ali neće postići ono što je namjerila.

 

Kasnije vam je zamjerila što niste htjeli da svjedočite na suđenjima protiv ostalih optuženih. Govorila je da ste je prevarili.

 

Sudija Ričard Mej je, sudeći u Miloševićevom slučaju, jednom rekao: „Ovdje samo jedan dobar svjedok može sve da presječe“, a Del Ponteova mu, misleći na mene, iako je znala da je moj uslov za priznanje krivice bio i to da na strani tužilaštva ne svjedočim ostalim optuženicima, odgovara: „Imam ga!“ U tom trenutku sam još bila u Hagu i čekala prebacivanje na izdržavanje kazne u Švedskoj. I onda me advokat obavještava da iz američkog Stejt departmenta dolazi čovjek da razgovara sa mnom u vezi sa suđenjem Miloševiću. Odmah mi je sve bilo jasno, iako još nisam znala za Mejovu pomenutu izjavu. Dolazi taj čovjek iz Vašingtona, pita me da svjedočim na suđenju Miloševiću, i u tom trenutku mi se odmah sve zgadilo. Pitam ga što ranije nije došao, nego sad, kad idem u zatvor, a on reče da „nije kasno“ i da se moja „kazna od 11 godina može srediti“. Odbila sam. Odem u Švedsku misleći da sam mirna, ali muke tek tada počinju.

 

U kom smislu muke?

 

Nakon mjesec dana uprava zatvora me obavještava da onaj iz Vašingtona hoće opet da razgovara. Dođe moj advokat, dođe i on, moli me, ja odbijam, on se hvata za glavu, pita zašto neću kad sam bila otvorena opozicija Miloševiću, čime me je on to zadužio... Ne, nisam pristala da se pojavim na suđenju Miloševiću. Ali ni time se nije završilo. Jer Del Ponteova je onda poslala dva tužioca kod mene, lomili su me, ali uzalud. Onda je stigao poziv iz Haga da moram da svjedočim, inače ću biti kažnjena novčano i sa sedam godina zatvora. Strpaju me u avion i odem... Dva dana, odnosno ukupno osam sati, Karla del Ponte me je mučila i tjerala da svjedočim. Pitala sam je otkud taj sadizam... U jednom momentu je bila toliko nasilna da je skočila sa stolice i krenula ka meni, skoro da je htjela da me udari. Na stolu je bila neka velika pepeljara, koju bih joj, da je načinila još dva koraka, olupala o glavu. Srećom, moj advokat je bio tu i predložio je pauzu, te se to tako završilo. Advokat se poslije čudio kako je mogla da krene da me tuče.

 

I onda je definitivno odustala od predloga da svjedočite protiv Miloševića?

 

Dan prije planiranog svjedočenja kažem Karli del Ponte da ću joj u sudnici, na protokolarno pitanje „Da li poznajete optuženog Miloševića?“, reći: „Ovog čovjeka za vrijeme rata nikad nisam vidjela, osim jednom na Jahorini, kad se odlučivalo o Vens-Ovenovom planu, kad je htieo da me nagovori to da prihvatimo, a ja sam mu okrenula leđa. Nisam se ni rukovala s njim, ruka mu je ostala u vazduhu.“ I tako se nisam pojavila pred sudom, ali Del Ponteova je poslije kazala da je odustala od mog svjedočenja zato što nisam kredibilan svjedok, te da će sljedeći korak biti obnavljanje suđenja meni. To se ipak nije desilo.

 

Tvrdili ste, sjećam se, da ste trovani u zatvoru u Švedskoj...

 

Da, trovana sam kroz ventilaciju u ćeliji u Švedskoj na izdržavanju kazne, a to se dešavalo baš u trenucima kad su me ubjeđivali da u Hagu svjedočim u procesu Miloševiću. Ispuštani su neki gasovi, neki otrovi, osjećao se strašan smrad u ćeliji... To je trajalo 48 dana, oči su mi bile crvene, iz nosa mi je curila krv, počela sam i krv da iskašljavam... Dva puta su me skoro onesviješćenu transportovali u bolnicu. To je bila ili kazna za odbijanje da svjedočim, ili prisila da pristanem da se pojavim pred sudom kao svjedok. Trovanje je vršeno po nalogu Haga, pisala sam o svemu tome švedskoj vladi, ali uzalud. Sve je prestalo kad sam alarmirala jednu novinarku iz Srbije, koja je o tome napisala tekst.

 

Kakvi su, zapravo, bili uslovi u zatvoru u Švedskoj? Šta ste sve doživjeli?

 

Sve je divno na papiru, što me i opredijelilo da izaberem Švedsku za izdržavanje kazne, ali u praksi je potpuno drugačije. Recimo, kad sam postila, nisam lako mogla da dobijem ono što mi je bilo potrebno. Kad je došlo vreme da ostvarim pravo izlaska u grad, nisu mi ni to dozvolili, uz obrazloženje da je u gradu mnogo muslimana, pa da ne vrijeđaju njihova osjećanja. Takođe, jedna stražarka je bila muslimanka i nije mi se obraćala po imenu, nego sa: „Ajde, ti, izlazi.“ Dalje, dvije zatvorenice muslimanke su me dugo maltretirale, pozdravljale su me sa „Alahu ekber“, govorile da će „Bin Laden da mi sudi“, a instrukcije za to su dobijale telefonom. Nisam reagovala na njihove provokacije i pisala sam upravi zatvora, međutim, nisam dobila odgovor. Onda sam jednog dana, bježeći od te dvije, pala i polomila ruku.

 

Spomenuli ste čuveno odbijanje da se na Palama rukujete s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, što je vidio cijeli svijet... To je bio svojevrsni vrhunac vaše netrpeljivosti, ali šta je prethodilo svemu tome?

 

Najprije sankcije Srpskoj. On je čak na taj spisak sankcija, da bi bio faktor mira na Balkanu, dodao i da nam se prekinu telefonske veze, iako to niko nije tražio. Prethodio je i jedan tekst u beogradskim novinama, gdje se na naslovnoj strani štampala moja navodna izjava o tome da „Srba ima 12 miliona, pa neka i polovina pogine, onih preostalih šest miliona će živjeti kako treba“. A to je zapravo meni na terenu rekao jedan od ranjenika, ja sam njegove riječi prenijela na radiju, a Milošević ih je onda pripisao meni rekavši još da me zbog toga treba „isključiti iz društvenog i političkog života“. Zapravo, mislim da je sve to bilo maslo Mire Marković.

 

Mira Marković je mnogo uticala na njega?

 

On je nju ludo volio. Sjećam se da je 1997, prilikom jedne moje posjete Beogradu, želio sa mnom da razgovara. Insistirao je, pa sam otišla, i on me je odmah upitao: „Hajde da vidimo otkad traje vaš animozitet prema meni i moj prema vama i gdje je izvor toga.“ Rekoh mu: „Ne bih vam to savjetovala, jer moramo daleko u prošlost, a vaša supruga se tu ne može zaobići.“ Počeo je da trepće, bio je mnogo slab na nju i nije htio da idemo u „vremeplov“. Izgledao je isto kao kada smo se rastali u Hagu, da se čovjek smiluje na njega... A mene Mira Marković nije podnosila još iz vremena dok sam bila dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu i nisam podržavala marksizam, a ona je bila ortodoksni komunista. Inače je nikad u životu nisam srela.

 

Kakav je Milošević bio u Hagu?

 

Mi tamo nismo smjeli da komuniciramo, to mi je rečeno čim je on doveden u Hag 28. juna 2001, a ja sam im na to rekla: „Šta imam sad s njim da pričam kad nisam ni onda kad je trebalo.“ Samo smo razmijenili po nekoliko rečenica tokom šetnji. Meni je Miloševića bilo žao, i to sam mu tamo i rekla. Govorila sam mu da se u zatvoru ništa ne može izdržati bez vjere i božje pomoći, ali on to uporište nije imao. Zamislite, šutirao je po ćeliji Sveto pismo koje mu je Amfilohije donio. Vidjela sam tu knjigu na podu njegove ćelije i pitam čovjeka koji mu čisti koja je to knjiga, a on mi kaže - Sveto pismo.

 

Skoro je objavljena knjiga u kojoj ljekar Vukašin Andrić tvrdi da je u Hagu bivši šef Srbije „ubijen droperidolom“, lijekom koji mu je podmenut u čaj...

 

Te sumnje su opravdane. A ispričaću vam šta se meni tog dana dogodilo... Dakle, tog dana, dok još nisam znala da je Milošević umro, došao je kod mene lično upravnik zatvora i zamolio me da pođem u ambulantu. Krenemo i on me usput pita jesam li čula da je Milošević preminuo. Kao da me je neko polio ledenom vodom... Odemo u ambulantu, upravnik traži da izvuku moj zdravstveni dosije i čitaju koje lijekove dobijam. Sve mi je bilo jasno. Uplašili su se, javljeno im je iz Haga, ali zašto ako je čovjek umro prirodnom smrću. To mi je bilo čudno.

 

Vi ste se devedesetih sukobili s Miloševićevom politikom, ali da li je tačno da vam je nudio novac da budete njegov kritičar?

 

Govorio mi je da nije tačna moja tvrdnja da nema demokratije. Kao, eto, narod nešto gunđa, neki ga kritikuju... I onda mi je ponudio da budem njegov opozicionar, jer je, kako je kazao, i Šešelj na njegovom platnom spisku. Milošević je plaćao Šešelja da ga kritikuje. Pa kako ih nije bilo stid...

 

A da li je istina da vas je Milošević 1998, poslije vašeg debakla na izborima u Srpskoj, zvao da pređete u Beograd?

 

Da, jeste. Rekao je: „Banjaluka je mala sredina za vas, dođite u Beograd.“ Pitao me čak i da li mi trebaju kuća, kola...

 

Niste se pojavili na suđenju Miloševiću, ali jeste bili svjedok u haškom procesu protiv nekadašnjeg predsjednika Skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika?

 

S tužilaštvom sam postigla dogovor da ne svjedočim, ali ne i sa sudom, koji mi je poslao poziv za Krajišnika. Morala sam da odem, ali ne svojom voljom.

 

Oprečna su mišljenja o tom čovjeku. Kakav je bio devedesetih?

 

Bio je moćan čovjek. Finansijski moćan. Ljudi su mu vjerovali i, kad je trebalo nešto da se završi za nekog u to ratno vrijeme, govorilo se: „Idi kod Mome.“ Sjećam se da sam ga upoznala 1990. na Aranđelovdan, i to na slavi kod Karadžića. Bio je neprikladno obučen, čudan, mračan čovjek, još sa onim obrvama... Kad mi je Karadžić tog dana rekao da će to biti predsjednik Skupštine, nisam vjerovala, pomislila sam da sigurno ima neke skrivene sposobnosti, koje se ovako ne mogu uočiti. No, vidite, smijenilo se poslije nekoliko šefova Skupštine, ali on je bio najbolji - ima neke sposobnosti koje se ne mogu poricati, a sumnjala sam kad sam ga prvi put vidjela.

 

Da li su Krajišnik i bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić zaista, kako ste tvrdili, profitirali u ratu devedesetih?

 

Kako da ne... Njih dvojica su odlučivali o svemu i iz svega su profitirali. Najpouzdanije i detaljne podatke o njima dobila sam od njihovog saradnika - Miloševića. On mi je rekao da se bave švercom, da brat jednog drži granicu prema Crnoj Gori, a da je brat drugog na graničnom prelazu Rača. Na to sam mu samo rekla: „A to ste im sve vi omogućili.“

 

A koliko su imali razumijevanja za nesrećan narod, na čijoj su muci profitirali?

 

Karadžić je tražio da mu samo lijepe stvari govorim. Kad god sam mu spominjala muke naroda, kad sam govorila da su to ljudi koji ne znaju gdje će uveče spavati, uvijek bi mi odgovorio: „Neka narod ide u p.m.“ Joj, kad se samo sjetim kako se jednom u nekoj opštini u kojoj smo pripremali hranu za izbjeglice zadesila žena koja je u najlon kesi nosila kosti mrtvog sina... Ljudi su bježali i iskopavali grobove, nosili kosti najbližih u kesi, a Karadžić za taj narod kaže da ide u p.m. Ili drugi primjer - on dođe u Beograd da se kocka i tako izgubi 50.000 maraka, a tog dana je na Palama izlijepljeno 38 umrlica, bila je sahrana poginulih boraca, nad svakim od njih sam se nagla i poljubila kovčeg, a on se za to vrijeme kockao. Kasnije, poslije mnogo godina, to je potvrdio i čovjek koji je tog dana u Beogradu bio u Karadžićevom obezbjeđenju, a mene je kao policajac čuvao kad sam izašla iz zatvora.

 

Kad je zapravo počelo vaše neslaganje s njim? On je vas postavio za svog nasljednika na čelu Srpske, pa bi se reklo da ste i te kako imali dobru saradnju.

 

Evo primjera zašto se nismo slagali. Odem na front i tamo mi kažu da nas muslimani gađaju našom municijom. Dakle, Srbi su prodavali srpsku municiju muslimanima, a oni su poslije time napadali Srbe... I ja to kažem za skupštinskom govornicom, pitam da li je to moguće, da li to mora tako, a Karadžić iz prvog reda viče: „Mora!“

 

U svojoj knjizi pišete da je Karadžić kukavica...

 

Strašna kukavica. Nisam vidjela krupnijeg čoveka, a veću kukavicu. Sjedili smo jednom na Palama kad su se začuli pucnji, bilo nas je dosta, ali on je jedini skočio i sakrio se iza ormana, mi ostali se nismo ni pomakli, a ispalo je da su svatovi zapucali. A to da je kukavica, pokazao je i skrivanjem od Haga... Što odmah nije stao na crtu Hagu?!

 

Govorili ste da se u državne poslove miješala i Karadžićeva supruga Ljiljana?

 

Ona je željela da bude kao Mira Marković. Dolazila je čak i na sjednice Predsjedništva, jer joj je kod kuće bilo dosadno. Sjedi tu dok mi razgovaramo o državnim pitanjima, a znala je i da daje komentare...

 

Zašto ste se, kao predsjednica Srpske, protivili izručenju Karadžića Hagu?

 

Ne bih ga izručila. To bi tada bila poslastica za Hag, ali sebe bih popljuvala. Prosto, nisam to mogla po Ustavu i zakonu.

 

Dobio je na kraju 40 godina robije.

 

Kad je Karadžić dobio 40 godina, pomislila sam da bi Alija Izetbegović, znajući šta je sve radio, morao da dobije dvije doživotne. A koliko bi tek dobio Tuđman? Pa, ova dvojica su radila gore stvari od Karadžića.

 

Kompletan intervju pročitajte na OVOM linku.