Izvor: Magazin Azra/Autor: Kenan Bešlija

Mnogo godina prije nego što će svijet upoznati Lady Dianu fotografi su jurili za jednom princezom iz dalekog i misterioznog Irana. Žena čije ime ne znači mnogo mlađim generacijama, svojevremeno je bila apsolutna zvijezda čiji je svaki korak praćen.

Princeza Soraya, tokom sedam godina bila je supruga iranskog Šaha i danas nosi titulu najfotografiranije osobe svih vremena. Njeno kraljevsko vjenčanje smatra se najglamuroznijim koje svijet pamti. Ko je bila ova lijepa i tužna žena, koju je svijet slavio i zatim zaboravio?

Prije tačno 66 godina, u februaru 1951., svijet je s pažnjom gledao u Iran, zemlju koja je, ne tako davno, nosila drugo, mnogo poznatije i mnogo starije ime, Perzija. Zemlja je imala novo ime i mladog energičnog vladara, koji je obećavao reforme, modernizaciju zemlje i njeno približavanje Zapadu.

Iranu je trebala moderna, obrazovana i lijepa kraljica, a Šah Mohammad Reza Pahlavi (1919 – 1980) tražio je ženu koja će roditi nasljednika i produžiti njegovu lozu. Naći će je u Londonu, gdje se školovala tada 17-godišnja Soraya Esfandiari Bakhtiari, djevojku iz moćne i ugledne iranske porodice koja nije bila u milosti iranskih vladara tokom nekoliko proteklih turbulentnih decenija u prvoj polovini 20. stoljeća. Kćerka bogatog biznismena, koja je djetinjstvo provela između rodnog Isfahana, Berlina i St. Moritza, nije bila pretjerano sretna kada je dobila vijest da se o njoj raspituje vladar zemlje iz koje potječe njen otac.

Šah traži ženu

Kada se me zamolili da se sastanem s njim, „na prvu“ sam odbila susret s bilo kim iz porodice Pahlavi, jer sam znala šta su oni uradili porodici Bakhtiari, ali sam čula da je Princeza Shams lijepa i atraktivna žena, tako da je moja znatiželja bila jača – sjećala se Soraya u svojim memoarima.

Princeza Shams bila je sestra Šaha Pahlavija, čovjeka koji se nedavno razveo od lijepe egipatske princeze koja vladaru nije mogla podariti muško potomstvo. Šahovi emisari u Londonu, ali i širom svijeta, susretali su djevojke iz uglednih iranskih porodica i tražili najbolju kandidatkinju za kraljevsku spavaću sobu. Mlada Soraya je izgleda konkurenciju potukla „do nogu“.

– Nakon što sam je srela, nemam potrebu vidjeti bilo koju drugu djevojku. Ova žena je rođena da bude kraljica. Ona je lijepa, vrlo dobro obrazovana i ima izvrsne manire – pisala je Šahu njegova sestra iz Londona.

Šah nije gubio vrijeme kada je na fotografijama vidio zamamnu ljepoticu obučenu po posljednjoj evropskoj modi. Pozvao ju je u Teheran i ona je tu i došla preko Pariza i Rima, oči u oči sa svojim budućim mužem kojeg je upoznala na jednoj večeru gdje baš i nije vladala previše topla atmosfera. Šah se pomalo šepurio u svojoj maršalskoj uniformi komandanta iranske avijacije, dok mlada Soraya nije bila baš načisto šta sve to znači i šta je sve čeka. Iste te večeri, probudio ju je njen otac.

– Telefonirao mi je Šah. Prosi tvoju ruku i pita šta ti misliš o tome – pitao je otac bunovnu Sorayu u dva sata poslije ponoći.

Rekla je „da“ i tako je svijet upoznao jednu od najljepših žena svih vremena. Šah ju je sutradan i službeno zaprosio. Kraljevski dvor je momentalno poslao njene fotografije medijima i svijet se odmah zaljubio u ovu ljepoticu velikih zelenih očiju. Tek punoljetna Soraya činila se kao najsretnija osoba na svijetu. No, sreća neće biti dugog vijeka.

Bibi Maryam je nakon smrti svog oca, inače vođe klana Bakhtiari, vrlo dobro znala kakvu budućnost zaslužuju njena djeca. Jednog je sina poslala na studije u London, drugog u Berlin. Tada 21-godišnjem Khalilu Khanu Esfandiary-Bakhtiariiju Berlin se jako dopao, a i Berlin je toplo prihvatio njega. Zgodan, naočit, bogat, elegantan i pomalo mističan, sa svojim imidžom istočnjačkog aristokrate, dobro se uklopio u berlinsko probrano društvo. Privlačile su ga plavokose Njemice, koje su ga također obožavale zbog novca i muževne pojave koju nije skrivao.

Eva Karl, kćerka poslovnog čovjeka iz Berlina, koji je bio neka vrsta njemačkog trgovačkog ambasadora u Rusiji uoči Prvog svjetskog rata, imala je samo šesnaest godina kada je upoznala zgodnog Iranca na studijama u njenom rodnom gradu. Ljubav je brzo buknula i par se vjenčao 1926. godine.

Dvije godine nakon toga, Khalil i Eva sele u Khalilovu rodnu zemlju i njegov grad Isfahan. Ovaj grad nije početkom tridesetih godina samo važan po svojim manufakturama tepiha, nego i kao mjesto za najvažnije svjetske obavještajne službe, prije svega njemačke i britanske.

U Isfahanu je tada živjela velika njemačka zajednica, na koju su Britanci gledali sa podozrenjem, sumnjajući da Nijemci nastanjeni u ovom gradu sabotiraju njihova naftna polja u Perzijskom zaljevu i špijuniraju kretanje britanskih trupa.

Ipak, britanska i njemačka zajednica u Isfahanu je živjela zajedno i da je zaista tako bilo, govori i događaj od 22. juna 1932., kada se u engleskoj misionarskoj bolnici rodila djevojčica Soraya, kćerka Iranca Khalila i Njemice Eve. Oni koju su imali priliku vidjeti bebu Sorayu, govorili su o prekrasnoj djevojčici plavo-zelenih očiju. Bilo je jasno da je na svijet došla jedna od najljepših žena.

Mlada porodica se u Iranu zadržala samo osam mjeseci. Otac je smatrao da u Njemačkoj vlada zdravija klima nego u Isfahanu i da je Berlin bolje mjesto za odgoj djeteta, prije svega zbog bolje zdravstvene zaštite. Maloj Sorayi se Berlin mnogo svidio, naročito njegovi parkovi i jezera, gdje se rado igrala sa svojim djedom, koji ju je obožavao.

– Sjećam se naših šetnji kroz šumu u okolici grada, kada je veliki crni pas nasrnuo na nas. Njegov divlji pogled i opasno lajanje me je prilično uplašilo, ali Soraya je potrčala njemu u susret i zagrlila ga. Bio sam prestrašen, ali bespotrebno. Pas i djevojčica postali su momentalno prijatelji – sjećao se djed Franz Karl.

Sorayina berlinska idila neće dugo trajati. Već 1937., kada se rađa plavokosi i bucmasti brat Bijun, njen otac će razaznati da se nešto loše dešava u Evropi i da se udara u ratne bubnjeve, te porodicu vraća u Iran, gdje će pod budnim okom policije provesti Drugi svjetski rat. Mala Soraya ja tada uz pomoć privatne tutorice učila perzijski, ali i njemački, i to tajno, jer su Saveznici naredili vladi u Teheranu da zatvori sve njemačke škole, a Nijemce protjeraju.

Godine 1947., Soraya i porodica se vraćaju u Evropu, jer otac postaje ambasador Irana u Njemačkoj. Ona najprije uči francuski i vrlo brzo ga počinje tečno pričati, no želi dobro naučiti engleski. Zato sa 16 godina odlazi u London.

Tu će uskoro sresti čovjeka koji će obilježiti njen život...

Nastavak priče čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)