Razgovarala: Samila Ivković, magazina Azra

Gitarist i osnivač rock benda „Zabranjeno pušenje” Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, za magazin Azra govori o inspiraciji koju mu daje Sarajevo, svojoj zagrebačkoj svakodnevici, Neletu Karajliću, ali i o snimanju igranog filma „Balada o Pišonji i Žugi”, za koji je napisao scenarij prema istoimenoj pjesmi iz 1987. godine

– Kada smo Elvis i ja poslije rata odlučili da ponovo revitaliziramo bend „Zabranjeno pušenje”, shvatili smo da je naš bend mnogo šira pojava nego što smo mislili. Našli smo mnogo ljudi koji nisu bili iz Sarajeva, a željeli su da nam pomognu, bilo produkcijom ili nečim drugim, a to su ljudi iz Sanskog Mosta, Amsterdama, Zagreba… Svi oni su željeli comeback „Zabranjenog pušenja” i od tada smo prestali da razmišljamo o „Zabranjenom pušenju” kao samo sarajevskoj priči. Sada me to pomalo podsjeća na današnje fudbalske ekipe, gdje, recimo, u postavi „Manchester Uniteda” nemate samo igrače iz Manchestera, a i dalje se igra onako kako je to Ferguson postavio prije mnogo godina. Pokušali smo naći najbolje ljude, ne pateći od toga da svi moraju biti samo iz Sarajeva. To je jedna ekipa koja funkcionira dobro i daje mnogo entuzijazma i energije za ono što se danas zove „Zabranjeno pušenje” – kaže Sejo na početku razgovora za „Azru”.

Nakon brojnih uspješnica, kako koncertnih tako i sjajnih albuma, publika će uskoro ili u dogledno vrijeme, budući da je sedma umjetnost skupa stvar ne samo kod nas već i u svijetu, na filmskom platnu pogledati sve zgode dva kultna lika Pišonje i Žuge, koje je opjevalo „Zabranjeno pušenje” davne 1987. godine. Predrag Žustrić Žuga preminuo je u decembru prošle godine i, nažalost, neće biti u prvim redovima u kinu kada se film bude prikazivao. No, njihov lik i djelo će ostati vječna uspomena svima onima koji i dalje budu slušali „Zabranjeno pušenje”.

– Porođajne muke oko filmova na balkanskim prostorima svima su poznate, ali pri nekom smo kraju. Uradili smo trailer za film, a Žuga, nažalost, neće sjediti u prvom redu na premijeri, što je bila moja silna želja. Zbog toga imamo dužnost da ovaj film bude dostojan Pišonje, Žuge, njihovih života i njihovog mita. Sada je taj zadatak još teži, ali pokušat ćemo sve da ne razočaramo ljude, a njihova su očekivanja velika. Vjerovatno će to biti „nemoguća misija”, ali ćemo dati sve od sebe, to je sigurno – naglašava Sejo.

Jedne prilike ste rekli da je u Zagrebu produkcija, a u Sarajevu Vaša inspiracija. Na koji način Vas Sarajevo danas inspirira?

– Ono što u Sarajevu inspirira jesu te naše suprotnosti, ti naši konflikti. Nažalost, to uvijek inspirira i nije ni čudno što najbolja muzika dolazi s prostora kao što je Irska, Makedonija, jer su to prostori gdje umjetnici takve konflikte bilježe i pišu pjesme o tome. Sarajevo je mjesto tog životnog stresa, dovoljno je otvoriti prozor i već imate pjesmu „Zabranjenog pušenja” ili skeč „Top liste nadrealista”.

U Vašim pjesmama svi likovi imaju neke nadimke. Recite nam nešto o njima. Jeste li ih Vi izmišljali ili su to prava imena?

– Nekada su to bila stvarna imena naših komšija, raje iz mahale, a nekada smo ih i izmišljali za potrebe rime. Ali, ono što je interesantno jeste da su se ljudi pronašli u tim imenima, čak i u onim fiktivnim. Recimo ima policajaca koji se zovu Muris-Murga, pa i danas misle da je Murga drot pjesma o njima, i pitaju se kako smo mi baš znali za njih i njihove intervencije. Isto tako je i s taksistima, mnogi će reći da su oni Šeki iz pjesme, a prava istina je da je Šeki izmišljen samo zbog rime. A u suštini, to se često poklapalo, jer smo pisali vrlo realistično, tako da se nije bilo teško prepoznati. Mislim da je čak to i bila prava formula našeg uspjeha. Svaki grad ima svog Šekija i Murgu, pa je zbog toga mislim „Zabranjeno pušenje” ostalo tako široko prihvaćeno, iako je na prvi pogled izgledalo kao da se bavimo samo svojom mahalom.

Opjevali ste i „guzonjinog sina”. Šta je u to vrijeme tačno značilo biti taj sin i kako je Vaše društvo gledalo na tu pojavu? Koliko se oni razlikuju od današnjih tatinih privilegiranih sinova?

– Današnje vrijeme je donijelo hiperprodukciju guzonjinih sinova, jer vjerovatno je to imanentno u tom bahatom, elitističkom i vlastodržačkom načinu života. Prema njihovom razmišljanju, njima pripada sve, njima su sva vrata otvorena, i što bi moja raja s Koševa rekla – oni pišaju kolonjsku. Mi smo uvijek razmišljali kroz priču da se prava vrijednost ljudi manifestira kroz sve drugo osim kroz status. I danas se susrećemo s ljudima koji druge ljude gaze po ulici i bahate se po restoranima, dobivaju diplome na osnovu dva dolaska na fakultet. Kao što sam već rekao, dok je tako, uvijek će biti inspiracije i bit će guzonjinih sinova, a razlika između njih nekada i sada je dramatična. Danas oni dobivaju fabrike, hotele, a nekada je to bilo mnogo skromnije.

Jedne prilike me je fascinirala izjava mog komšije, guzonjinog sina, koji se u naselju pojavio s džipom, i ono, imamo 18 godina, kažem mu: „Jebote, otkud ti džip”, a on će ono ljutito: „Šta hoćeš? Za to sam ja radio 20 dana kod svog starog”. Danas smo od džipa odskočili malo više, tako da su i apetiti i guzonja i guzonjinih sinova drastično skočili u odnosu na moje vrijeme.

Koji bend biste danas izdvojili kao vrijedan pažnje? Sluša li se na ovim prostorima i dalje dobra muzika?

– Nasreću, danas postoji mnogo dobrih bendova. Bez obzira što je scena dosta ispresijecana, isfeudalizirana i što često ne znamo za bendove iz susjednih zemalja, još funkcioniše i tu su prisutni entuzijazam i ljubav. Novi bendovi su se pojavili i još se pojavljuju, tako da se ne bojim za rock dok god postoje bendovi kao „Hladno pivo”, „Letu štuke”, „Dubioza kolektiv”, „Skroz”… To su stvarno etablirana imena i mislim da će se uskoro pojaviti i neki treći talas bendova. Imaju dobre pretke i utabane staze, ali imaju i visoku ljestvicu koju moraju preskočiti. Ta jedna kulturna produkcija muzike i filmova jeste i garant našeg suživota i opstanka naše zemlje i svih nas. To je nešto najvrjednije, jer se nismo proslavili ni u izgadnji autocesti, novih naselja ili fabrika, ali napravili smo jako velike stvari u filmu, muzici i pozorištu, i na to trebamo biti ponosni. Bilo bi dobro da nas u tome prati i politika, da i oni daju doprinos da ljudi žive bolje. Ali sve su to stvari koje učvršćuju ovu zemlju i stvaraju neko bolje okruženje za sve ljude koji sebe nazivaju Bosancima i Hercegovcima.

Sigurno Vas mnogo uspomena veže za ona, kako često čujemo, „bolja vremena”. Jesu li stvarno bila bolja ili ih ljudi više idealiziraju?

– Sve što dobije patinu vremena na neki način dobije i vrijednost. Možete kupiti tutu u koju je davno piškio neki stari Rimljanin i za nju ćete dati ogromne pare, tako da sve stvari, čak i takve, dobivaju na vrijednosti, a tako i ona vremena, koja nisu bila baš idealna. Naša duša tako jednostavno funkcionira, mi zaboravljamo loše i pamtimo dobre stvari. Danas sve više ljudi, pa čak i mlađih, bježi u tu „bolju prošlost”, što nam govori mnogo o sadašnjosti.

Kako gledate na današnji odnos grada Sarajeva prema Neletu Karajliću, nekadašnjem članu benda, i njegov prema ovome gradu?

– Ljudi kao Nele Karajlić su odabrali svoj put i teško mi je govoriti o tome, budući da se sve to odvijalo u ratnim okolnostima, i teško je zamjeriti mu što je pobjegao i spašavao živu glavu. Ono što provocira, jeste to što danas od toga prave neke povijesne falsifikate, jednu reviziju prošlosti i svoje uloge u njoj, i što svoje događaje takvi ljudi tumače na način koji više služi da se ulizuju nekim novim sredinama u kojim žive. Zbog toga smatram taj dio priče neoprostivim. Nijedan Sarajlija ne treba da traži svoje uhljebljenje u novim sredinama na način da pljuje svoje sugrađane i svoj grad. To smatram nedopustivim i nedostojnim čovjeka koji je u ovom gradu imao veliko poštovanje, da ne kažem obožavanje, i to su stvari koje ne mogu oprostiti Neletu. On ovom gradu duguje veliku ispriku i to će pokazati da li je ili nije čovjek i umjetnik kakvim ga većina smatra.

Kompletan intervju pročitajte na stanici magazina Azra.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)