Sarajlija Adil Šaković najstariji je aktivni planinar u Bosni i Hercegovini. Zdrav je i vitalan iako je u devetoj deceniji života. Sve to, kako je kazao u razgovoru za Anadoliju, duguje planinama i drugarstvu koje tamo vlada.

Rođen je davne 1928. godine, a preživio je dva rata. Dok pokazuje rute po kojima je nekada hodao na Trebeviću, priča i o 1948. godini kada je počeo služenje vojnog roka. On je ujedno i posljednja generacija koja je služila trogodišnji vojni rok. Šakovića svi poznaju kao "Šteku", to je nadimak koji je poznat među planinarima i svima koji se druže s njim, a mnogo je takvih. Tokom planinarskih pohoda koji su počeli 1951. godine, a traju i dan-danas, Šaković je stekao mnogo prijatelja. Iako njegove generacije više i nema tokom planinarskih pohoda tu su mlađe generacije za kojima on ne zaostaje.

Sedam decenija planinarenja: Zajednička im je ljubav prema planinama. Malo je onih koji sa velikom ljubavlju i žarom pričaju o planinama kao "Šteka". Osmijeh na licu, standardna planinarska oprema i priče stare gotovo sedam decenija. Mnogo je anegdota, doživljaja koje bi ovaj dedo imao da ispriča, ali valja hodati. Teško ga pratimo iako je razlika u godinama ogromna.

- Bilo je oko sedam-osam planinarskih društava u Sarajevu. Učlanio sam se u Planinarsko društvo Treskavica. Tada, 1951. godine počinju moji planinarski dani. Od tada do danas hodam po planinama, počeo je priču o danima kada je počeo da radi u Energoinvestu gdje je zaradio i penziju.

Tokom gotovo sedam decenija, koliko je član planinarskog društva, obišao je sve planine u BiH, ali i neke u inostranstvu.

- Godine 1967. bili smo u Tatrama u Čehoslovačkoj, zatim u Austriji. Kod njih na svakom vrhu imate pečat. Podignete ciglu i tamo je pečat koji stavite na knjižicu jer tako se zna da ste bili na tom vrhu. U BiH sam obišao skoro sve planine - ispričao je ovaj 89-godišnjak.

Ako nema društva planinari sam: Zdravlje ga dobro služi iako je u devetoj deceniji života. Nikada nije konzumirao cigarete, alkohol ili nezdrav način života.

- Ne pijem, ne pušim, ne pijem kafu i bavim se ovim sportom. Hodam i danas, ne bole me noge. Također, ne idem ni ljekaru, što je najvažnije. Bila kiša ili snijeg, ja samo hodam. Imam još dvojicu ili trojicu planinara s kojima se družim i planinarim. Ako oni ne mogu, onda idem sam, do Faletića, Skakavca, Nahoreva - kazao je Šaković.

Iz godine u godinu planinari iz njegove generacije su odustajali od planinarenja, svako iz različitih razloga. Danas je on sam sa mlađim generacijama, ali naglašava da ne zaostaje.

- Moje generacije više nema. Tu su samo oni koji su od mene mlađi oko deset godina. Međutim, uklopili smo se.

- Stalno hodam pa sam i u kondiciji - rekao je najstariji aktivni planinar u BiH.

Planinarenje mu je, kako je kazao, očuvalo zdravlje.

- Bili smo i na Tatrama i drugim planinama u Evropi, ali mi se čini da su naše planine stvarno lijepe. Imate ambijent, slobodu, znate svaku trasu, kuda smijete da se krećete, a kuda i ne - ispričao je Šaković.

Međutim, svaka planina je lijepa na svoj način iako su planine u nekim drugim evropskim zemljama čak i tih '60-tih godina bile mnogo bolje uređene nego ove u BiH.

Supruga iz ravničarskih krajeva: Šaković sada živi sam, supruga je preminula prije pet godina. Upoznali su se kada je služio vojni rok. Došla je ljubav, brak pa i djeca. Međutim, ona nije bila zaljubljenik u planine kao on.

- Supruga je išla samo kada bismo negdje išli autobusum. Bila je iz Brčkog, tih ravničarskih krajeva. Imam dva sina, snahe, četvero unučadi, petero praunučadi - kazao je ovaj planinar.

Mladim ljudima poručuje da je planinarstvo najzdraviji sport.

- Omladina se treba odmah uključiti u planinarska društva. Tamo vlada iskreno drugarstvo, prijateljstvo. Ako hoćete da proživite, ja uvijek kažem da se ide na planinu. Ona vas odgaja, daje vam zdravlje -  izjavio je Šaković.

Planine planira posjećivati i u narednim godinama, ukoliko ga zdravlje posluži.

(Anadolija/ad)