Magazin Globus objavio je priču o gej majčinstvu kroz razgovor sa 47-godišnjom prevoditeljicom, majkom dviju kćeri, a koju 'prenosi Jutarnji.hr. Kako je bivšem suprugu i obitelji otkrila da je lezbijka te kako je započela novi život s partnericom i dvoje djece?

Karla je majka dviju kćeri. Jedna ima dvadese pet, a druga dvadeset sedam godina. Kaže da je u vezi s roditeljstvom ništa posebno ne živcira: “Ali ono što ja možda osjećam u ovom pitanju, što su teškoće majčinstva... Nije važno jesam li u pravu, ali evo ti odgovor. Gle, zna biti jako teško, jako teretno... Čak to i ne bih dovela u ikakvu vezu sa seksualnom orijentacijom, naprosto imaš u glavi misao kolika je to odgovornost imati pokraj sebe mala ljudska bića, koja ti 'učiš' životu. I koja moraš pustiti da sami padaju i ustaju se, plaču i tuguju, zajebu i odu... A ti si tu za njih, ma što bilo. I podrška si im, i čuješ ih.”

Privatni život

I da, Karla je lezbijka. I sjajna mama, po riječima njezinih kćeri koje su je dopratile na intervju i uzele joj karticu jer idu u šoping za novog malog člana obitelji, psića Keku. Karla je također i izvrsna prevoditeljica i instruktorica plivanja. Upozoravam je da ću ispitivati glupa i naivna pitanja, s obzirom na to da ne znam ništa o njezinu privatnom životu, a aspekt tog života u interesu je ovog teksta. Do Karle (47) sam došao preko autorica, psihologinja koje su nedavno objavile knjigu “Ja nisam gej mama, ja sam mama – roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj“ (Jesenski i Turk, 2016.). Tako i krećem, pitanjem kako je odlučila postati majkom? Odnosno, kakav je put bio do roditeljstva, s obzirom na to da je lezbijka i da živimo u Hrvatskoj? Karla se grohotom nasmije.

“Čuj, duga veza, jako duga veza koja seže iz vremena studiranja. Gledajući s distance na roditeljstvo i partnerski život… sve se to trebalo baš tako dogoditi. Prvo je postojala moja osobna odluka vezana uz roditeljstvo i želju da imam žensku djecu. Da, oduvijek sam željela i govorila samo o kćerkama. Samo se još trebalo zaljubiti u 'pravog' muškarca. Odluka o imanju djece nastupila je u klasičnoj shemi heteronormativnih obitelji u Hrvata, udaja pa tek onda djeca. Preporuka je baš tim redoslijedom, naime, ako ne znate”, objašnjava kroz smijeh.

Dvije kćeri

“Ja sam tada bila vrlo heteroseksualna i 'ispravna', a moja majka Hercegovka zadovoljna svime osim odabirom supruga. I da ti kažem – bila je apsolutno u pravu. U nadolazećim godinama, nakon udaje, završila sam fakultet, zaposlila se i rodila dvije kćeri. Tina i Petra rođene su u Zagrebu. Nakon nekoliko godina preselili smo se u manje mjesto na jugu Hrvatske. Da ti iskreno kažem, ne volim ni izgovarati to ime. Obje trudnoće bile su mi divota, osim dijela u kojem dvaput dnevno povraćam.”

Je li joj roditeljski coming out, priznanje kćerima da je lezbijka, bio stresan? Odnosno, koliko je stresniji od priznanja prema široj zajednici? Karla se nerado prisjeća tih dana, ali potvrđuje da je bilo nelagodno. “Bio je grozan, najgrozniji. Nije nešto na što se možeš pripremiti, predvidjeti ili prevenirati. Moj je bio kao mali cunami. Ne bih uopće stavljala ni znak jednakosti ni ikakav matematički znak između te dvije pojavnosti. Fundamentalan postulat koji sam ja naučila i usvojila tijekom godina roditeljstva i interakcije sa svojom djecom je da poštujem njihove odluke, da uvažavam njihovo mišljenje i prvenstveno... da ih čujem. Sve je izostalo u slučaju mog coming outa. Način na koji se sve to saznalo utjecao je u jednoj mjeri na reakciju moje majke, no daleko od toga da nije mogla bolje. Bivši suprug bio je taj koji je obavijestio moju majku i širu rodbinu, pa sam stavljena u situaciju da 'pobirem' njihove reakcije ili izostanak iste koji je vodio u ignoriranje”, prepričava.

“Jedina osoba, krvni srodnik, kojoj sam ja sama rekla da sam gej, bio je moj brat koji je na prvu reagirao vrlo afirmativno. Uzgred rečeno, bio je to tek početak njegova procesa prihvaćanja. Proces koji je prolazila ženakojamerodila”, Karla izgovara u dahu i kroz smijeh, “trajao je oko dvije i pol godine i iznjedrio je mnoštvo negativne, agresivne i primitivne energije, koja se, nažalost, reflektirala i na moje kćeri. Moja majka si nije mogla pomoći i izlagala ih je razgovorima koji su bili vrlo neprikladni za bilo kakav uzrast, a kamoli za njihovih tada osam i deset godina. Naravno da se sve odnosilo na moju seksualnu orijentaciju i sve je promatrala samo kroz tu prizmu. Bila sam i neadekvatan roditelj, jer bolje je ostati i u takvom braku nego nakaradno živjeti, i lošija verzija kćerke, dok sam tjedan dana prije no što je saznala bila skroz okej. Zvala je i Zvjezdana Linića i Mirjanu Krizmanić i slala me u crkvu kako bi se to bolesno stanje uma riješilo.”

Rezultat je bio očekivano loš, a u trenutku kada su se Karla, njezina tadašanja partnerica i Karline djevojčice odselile u novi stan, dinamika odnosa se jako promijenila. “Cure više nisu bile izložene bakinom kontinuiranom verbalnom maltretiranju i same su birale koliko će vremena provoditi s bakom i pod kojim uvjetima.” Karla je živa, glasna žena, duhovita, a dok vodimo ovaj razgovor, mrvicu preglasno, svako malo “dolete” pogledi gostiju kafića koje ne znam ocijeniti. Jesu li znak podrške ili osude? Možda nije ni važno. Pitam ju je li se bojala okoline koja nije nimalo blagonaklona, prvenstveno radi djevojčica.

Agresija

“Sve u vezi mog coming outa odvijalo se toliko brzo i tako nepredvidljivo žestoko da sam u veoma kratkim intervalima razmišljala o reakciji okoline. Moj coming out i coming home odvijao se u gotovo identično vrijeme. U tom životnom periodu sam preživljavala, a ne živjela, i razmišljala o tome kako da djecu izvučem iz potencijalno toksičnih situacija i uspostavim balans. Inače nisam osoba koja pridaje veliku važnost mišljenju susjeda, familije, tete iz kioska i slično. Relevantni su ljudi kojima sam 'izložena' i koji su meni važni, i u tom svom svijetu ću graditi odnose. Strah koji se javljao je bio vezan uz kćerke, jer su u ranoj dobi bile svjedoci fizičke agresije, najbliži su ih emocionalno ucjenjivali i njima manipulirali. Naravno, sve to zato što sam promijenila seksualnu orijentaciju. Tako da je ono što okolina misli minoran životni fakt.”

Kako se taj strah pobjeđuje? “Ne volim docirati u vezi s tim. Ne dopuštaš strahu da te paralizira, promišljaš bitno, osluškuješ i radiš najbolje što umiješ. A meni je misao vodilja bila da svi moramo živjeti autentično, poštovati različitosti i 'naganjati' sreću na dnevnoj bazi. Da sam živjela život 'ispod radara', odašiljala bih pogrešnu poruku i moja djeca bi preuzela taj obrazac. Ja sam im bila svakodnevni primjer i od mene su između ostalog 'učile', pa je bilo od velike važnosti da nauče fundamentalne ljudske vrijednosti.”

Kakvu je diskriminaciju Karlina LGB obitelj doživljavala...

Nastavak priče pročitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)