Pismo posvećeno mami koje je na Facebooku skupilo preko 35.000 lajkova nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Pročitajte zbog čega je autorica pisma, Ukrajinka Zoya Kazanzhy navela svakoga od nas da se duboko zamisli

Mojoj mami je 73. Doda mi krušku u kaže, s prizvukom isprike u glasu, '"Ne izgledaju baš dobro, ali jako su ukusne! Osim toga, sama sam ih uzgojila – u njima nema kemikalija. Ti voliš kruške! Uzmi jednu!" Uzmem jednu. Uzmem i čašu mlijeka. Samo zato jer ima bocu u hladnjaku, a kako odlazim preksutra definitivno ću imati barem još dvije večere. 

Izađem van, uđem u auto i krenem voziti. 

"Pismo posvećeno mami koje je na Facebooku skupilo preko 35.000 lajkova nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Pročitajte zbog čega je autorica pisma, Ukrajinka Zoya Kazanzhy navela svakoga od nas da se zamisli"- prenosi Zadovoljna.hr.

Opet idem nekamo. Gradovi i sela prolaze pored mene; dugačak je to put kroz vremenske zone. Svratim kod svoje mame kada mogu – nakon što napravim sve drugo što moram. Nakon kave s prijateljicama i manikure u kozmetičkom salonu. Donesem joj nešto fino za jesti, na brzinu je pitam kako je, pažljivo poslušam što mi ima za ispričati (kako je tata?) i odglumim brigu zbog njenih sitničavih zabrinutosti. Zatim ponovno odem – imam vlastitih problema s kojima se moram nositi. 

Mama bi svaki put kaže da nisam dovoljno toplo odjevena, da ne bih smjela hodati okolo bez šala i da me zbog toga boli grlo. Kaže mi da radim previše i da je vrijeme da usporim. Složit će se sa mnom da je život kompliciran, i da nema veze ako nemam vremena posjećivati je češće. 

Živimo 40 kilometara udaljene jedna od druge. Redovito je zovem i slušam njene spore i detaljizirane priče: o tome što je pronašla na tržnici; o njenoj sestri koja je posve sama u susjednom gradu; o tome kako je korov ponovno narastao poslije kiše i da ga treba počupati; o tome kako ove godine nije uspjela uzgojiti puno rajčica, a ni cvijeće nije baš u najboljem stanju. I da sam trebala vidjeti što se dogodilo susjedovoj mački!

Dosadne su mi njene priče. Čini se kao da joj se u životu nikada ništa zanimljivo nije dogodilo. Malo se naljutim na nju kada mi se žali na bol koju osjeća, i opet je zamolim da ode k liječniku, a ona me opet izignorira. 

Zatim mi mama kaže tugaljivo "Pa kome se drugom imam za požaliti osim tebi?"

I tada se smrznem držeći mobitel u ruci. Shvatim koliko grozna znam biti prema njoj. Napokon shvatim da su svi ti sati koje sam provela slušajući je kako glasno govori preko telefona, da su sva te brbljanja i beskonačne svađe o tome tko je u pravu, a tko u krivu, svi naši pokušaji da pametujemo jedna drugoj – sve je to naš život. Jedini koji ćemo imati, upravo ovdje i upravo sada...

Spustim slušalicu i odem joj u neplanski posjet. Ona nekako nađe vremena da mi skuha večeru, dok mi tata želi naliti malo vina. Ne mogu, kažem mu – vozim. Onda natoči sebi čašu i kaži me kako je dobro. Smijemo se.

Odjenem maminu vestu jer je dosta hladno. Kad čuje da mi je hladno, mama skoči i ode upaliti pećnicu kako bi se kuhinja malo ugrijala. I još jednom, ja sam njihova mala djevojčica za koju sve mora biti savršeno. Njihova hrana je fina i u kući je toplo. I problemi ne postoje...

Mama, samo se pobrini da živiš jako, jako dugo jer ne znam što će biti ako ne čujem tvoj glas preko telefona. Jer ne znam kako ću živjeti bez tvoje kuhinje u kojoj mi daješ večeru i pobrineš se da je u kući uvijek lijepo i ugodno za tvoju malu djevojčicu...

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)