Piše: Toni SKRBINAC, Oslobođenje

Kad se on pojavi i zauzme ona četiri aparata koja stoje na putu prema jednoj od dvije “kadilnice” (u prevodu pušiona i taj prevod mogao bi biti zgodna oznaka za cijeli casino “Mond”, naravno pri tome mislim na žargonski izvedenu imenicu pušiona od glagola popušiti koji pokriva više značenja, a u ovom kockarskom, ima gubitničko), nema ga ko ne zastane da vidi taj hazard. Na četiri aparata igra obično maksimalni čip od devet eura, pritisne ono dugme za automatsku igru i onda gleda kako aparati gutaju eure. Pet stotina eura ti tu ode dok kažeš keks, ako aparati nisu “raspoloženi” da nešto daju, a obično nisu. Normalno da je čovjek nervozan. Normalno da je uglavnom ljut i uopšte me ne čudi što tako često kaže: “Pa, jebote, ovdje stvarno ne možeš dobiti. Čovječe, za deset hiljada eura ja se nisam naigrao... Ovdje stvarno ne treba dolaziti...” I normalno je da službenici casina stavljaju Slavka pod specijalni tretman, pa onda inspektor Boris stane negdje iza njega i radoznalce tiho i diskretno opominje: “Oprostite, gospodin ne želi da gledate njegovu igru, hoće da bude sam...”

Nije znao da sam ja s gospodinom imao nekoliko razgovora u kojima sam pokazao razumijevanje za njegove gubitke, a i inače malo više saznao o njemu i njegovom životu. Pa kad sam zastao u njegovoj blizini, više ljutito negoli ljubazno i mene je opomenuo: “Gospodin hoće da bude sam, nemojte tu stajati.” Nisam ni stigao odgovoriti, umiješao se Slavko: “Ne, ne, on može, neka ga tu pored mene.” A onda meni kaže: “Ma ja sam tražio da mi ovdje ne dosađuju, pitaju me ko da igram za klikere, pa ja, čovječe, ovdje gubim desetine hiljada eura...” Znam, vidim i razumijem Slavka. Kaže mi iskreno: “Toliki novac gubiti, to je da poludiš. Čovječe, svako bi na mom mjestu poludio. Ma čudim se i sam da nisam poludio? Ali, nije mi toliko krivo što gubim, navikao sam, znaš kako je u casinima... nego mi je krivo, jebote, ja vozim skoro tri stotine kilometara u jednom pravcu i ponesem uvijek najmanje deset hiljada eura... i onda se za tu lovu niti ne naigram, a kamoli da jednom nešto dobijem... Gubio sam u tolikim casinima, ali ovo ovdje, pa čovječe, to je čista pljačka.” (Hoće kockari ružiti casino u kojem trenutno gube i hoće ga proglasiti najgorim, a ustvari, priča je svugdje ista.)

 Igrao jedne noći kako već igra jako i sa puno love na nekom aparatu... pa kad mu je nestalo love, dođe neki mladić ubaci sitnu novčanicu od 50 kuna i - dobije jackpot. Nije do tada nikada igrao, nego ušao da proba...

No, kada se dogodi da se naš junak naigra i sitni sati ga zadese u casinu, pa ponekad nešto i dobije, a zijeva mu se, gleda na sat i najavljuje kraj igre, onda dođe jedan od inspektora i ljubazno mu predloži da ode u trošku casina da prespava i odmori u mariborskom elitnom Hotelu “Habakuk” gdje iz “Monda”, a u maniri pravih svjetskih kockarnica šalju jače igrače da o trošku kuće prespavaju. Kako je na tom putu i moj stan, pitam hoće li me povesti? “Kako da ne, evo sad ćemo krenuti...” I evo prilike da malo bolje i bliže upoznam našeg junaka.

Davno je krenuo da kocka i smatra svoju i strast ostalih kockara pravim prokletstvom. Navodi mi primjer iz Zagreba. Kaže, igrao jedne noći kako već igra jako i sa puno love na nekom aparatu... pa kad mu je nestalo love, dođe neki mladić ubaci sitnu novčanicu od 50 kuna i - dobije jackpot. Nije do tada nikada igrao, nego ušao da proba. Gore mu se ništa nije moglo desiti, jer od te večeri taj mladić postao je u casinu inventar... i gubio, gubio, jackpot davno se istopio, a završio je tako što je prodao i prokockao stan. “Ali vidiš, moram ti reći da je meni casino donio i sreću! Jer, nikad ja ovu lovu ne bih imao i stvarao da nije bilo casina”, kaže mi Slavko.

I onda mi ispriča kako je jednom, na početku svog kockarskog puta, upoznao nekog Nijemca. Zbližila ih priča pa ga Nijemac pitao da li se on razumije u drvo? Iskreno mu priznao da baš i nema veze sa drvetom, a živi u Slavoniji gdje drvo predstavlja značajno privredno bogatstvo. Razmijenili vizitke i prošlo skoro mjesec dok ga taj Nijemac nije jednom pozvao. Najavio svoj dolazak, otišli na piće i Nijemac mu ponudio saradnju. “Čovječe, to ti je bilo kao da mi je otvorio Alibabinu pećinu...” I tako je Slavko, najprije s Nijemcem i preko njega, a potom sam počeo da trguje s drvetom. Ima tu i poštenog i lopovskog pristupa poslu, ispovjedio mi je kako se i gdje se podmažu određeni ljudi pa ionako velika zarada biva još puno veća. “Razmišljao sam ja i da prekinem s kockom. Šta će mi, jebote, kad imam sve. Imam lijepu i mladu ženu, nema pojma koliko gubim, kad bi saznala, ne znam da li bi ostala sa mnom? I prekinem ja neko vrijeme. A onda me nazovu iz ‘Monda’ onako, kao da me pitaju za zdravlje, pa jesam li bio na odmoru, pa kako to da me nema tako dugo? Folovi, znam ja to, ali šta ću, opet dođem.”

Gledao sam ga kad mu je aparat odjednom dao oko 20.000 eura, nije ni trepnuo. Sjetio se i mene. Dao mi sto eura: “Hajde, probaj i ti svoju sreću.”

Koliko sam samo puta čuo Slavka kako razočaran brzim gubljenjem novca govori: “Ovo mi je zadnji put da ovdje dođem. Ma to je čista prevara.” I onda ga stvarno nije bivalo po par dana, nekada i cijelu sedmicu... ali, onda evo ga opet. Kaže da nije računao koliko je izgubio ali da je to sigurno strašna cifra. “Jebote, ja ovdje gubim stotine hiljada eura, a ljudi nemaju šta da jedu, pa ja sam za ubiti...”, progovara ponekad ljudska savjest. Ali, sve se to zaboravi kad padne neki dobar bonus. Mada je prilično oguglao, kako na česte gubitke, tako i na rijetke dobitke. Gledao sam ga kad mu je aparat odjednom dao oko 20.000 eura, nije ni trepnuo. Sjetio se i mene. Dao mi sto eura: “Hajde, probaj i ti svoju sreću.” Zašto probati, kad mi se sreća već dogodila. Pare u džep, pa onda veselo opet okolo zujim. Znam tačno ko voli moju riječ i prisustvo i pored takvog igrača ili igračice zastanem, a znam i vidim ko ne može smisliti ni sebe ni drugog pa nju ili njega zaobilazim.

Lako i lijepo je kad gledaš taj svijet, slušaš filozofiranja “mudrih” kockara, pijuckaš kafu i ničim ne ugrožavaš svoj džep koji je, kad si došao bio prazan... Možda i ostane, svejedno, dovoljna je i ta besplatna ulaznica u teatar u kojem žene i ljudi plaćaju najskuplje ulaznice na svijetu. Pomenuo sam kockarske filozofe. E, oni zaslužuju posebnu priču.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)