Piše: Ahmed HRAPOVIĆ (autor je član Akademije stripa Sarajevo)

    
Strip junaci Mirko i Slavko, bez sumnje, najčitaniji su i najpopularniji strip junaci na našim prostorima, ili bolje reći na prostoru bivše Jugoslavije jer su i nastali u Jugoslaviji. Popularnost je bila tolika da u bivšoj državi nije bilo čovjka koji nije znao za tu dvojicu strip junaka, bez razlike da li su stripoljupci ili stripove nisu čitali nikada. Prodavali su se u tiražima od preko 200.000 primjeraka po broju, a popularnost im je bila tolika da su se njihovi likovi štampali na sve; od šoljica za kafu, preko majica, na školske torbe, sveske, pernice, bombone, da bi, na kraju, njihova popularnost natjerala beogradskog reditelja Torija Jankovića da tu dvojicu strip junaka prebaci na filmsko platno i snimi film pod nazivom „Mirko i Slavko“.

Glavni „krivac“ za pojavu ove dvojice strip junaka bio je režim bivše Jugoslavije koji, po svršetku Drugog svjetskog rata, nije bio naročito blagonaklonjen prema filmu i stripu jer su te dvije vrste umjetnosti smatrale proizvodom truhlog kapitalističkog Zapada, pa su, tragom takvog svog stava, od izdavača, kad već objavljuju stripove, tražili da stripove tematski prilagode partizanskoj borbi iz NOB-a, a bivša JNA je išla je i korak dalje u svojim stavovima. Optuživali su izdavače za „antipatriotizam“, da bi javno, preko svojih novina, pozvali izdavače da rade na objavljivanju stripova na temu iz narodno-oslobodilačke borbe. To je na neki način, u to vrijeme, bilo i naređenje koje se moralo i poštivati.
    

Desimir Žižović Buin je bio sudbinski predodređen da osmisli i u stripovske nebeske visine vine Mirka i Slavka, što mu mnogi pojedinci nisu nikada oprostili. Pojavljivali su se „školovani“ likovnjaci, govorili kako se tom stripu treba pristupiti organizovano (?), ma šta to značili, nesvjesni da je Buin napravio pravo stripovsko čudo koje niko od njih iz „struke“ nije mogao niti zamisliti

Novopokrenuto školsko izdanje Dečije novine iz Gornjeg Milanovca (Srbija) nisu čekale niti jednog trena. Odmah su angažirali svog crtača i ilustratora Desimira Žižovića Buina da se pozabavi tom tematikom. Desimir Žižović Buin, vrstan crtač, kojeg su, oni koji ga nisu voljeli, nazivali samoukim crtačem, a Buin nije bio samouki crtač - bio je prirodno nadaren za crtanje stripova, dao se na realizaciju antifašističkog, bolje reći partizanskog stripa. Kreativcima, kakav je bio Desimir Žižović Buin, nije trebalo mnogo vremena da osmisli junaka priče. Zamislio je dječaka partizana Mirka, koji će iz epizode u epizodu voditi krvave bitke protiv okupatora. Za lik dječaka partizana Mirka poslužio mu je njegov rođeni sin. Strip junak Mirko, najprije je pekarski pomoćnik, da bi po izbijanju rata otišao u partizane, a njegov drug Slavko pridružuje mu se kasnije. Za lik Slavka Buinu je poslužio opet stvarni dječak, ovoga puta najbolji drug njegovog sina – Slobodan Santrač, kasnije poznati nogometaš i golgetere OFK Beograda.
 
    
Prvo objavljivanje stripa o dječaku Mirku, pekarskom pomoćniku a uskoro mladom i neustrašivom partizanu izuzetne hrabrosti i inteligencije, desilo se 25. novembra 1958. godine, i to na pola stranice školskog lista Dečije novine. Od samog početka realizacije stripa, nevjerovatno maštoviti Desimir Žižović Buin, svojim junakom Mirkom plijeni čitalačku publiku, kako učenike osnovnih i srednjih škola, tako i odrasle. Put ka slavi ovog stripa je otvoren, što, mora se priznati, niko nije očekivao. Mirko, neustrašivi mladi partizan svojom dovitljivošću i u gotovo bezizlaznim situacijama pobjeđuje neprijatelja, u stilu strip junaka sa Zapada, i, kao takav, postaje strip ljubimac broj jedan svima onima koji su ga čitali. Kasnije, Buin Mirku pridodaje Slavka, dobročudnog i pomalo smušenog dječaka koji se ne odvaja od svog najboljeg prijatelja Mirka i njima dvojici se, kao provjerenim hrabrim partizanima povjeravaju mnoge akcije u borbi protiv neprijatelja.

    
Vremenom, rastom popularnosti ovoga stripa, strip se iz Dečijih novina prebacuje u posebno izdanje Nikad robom, naziv uzet iz jedne parole za vrijeme antifašističkih demonstracija 1941. godine, u to vrijeme poznatu svim generacijama. Od tada strip o Mirku i Slavku postaje još popularniji, sve što se štampa to se i proda, iz broja u broj tiraži rastu.

Prva sveska sa Mirkom i Slavkom u ediciji Nikad robom pojavljuje se 1963. godine, a strip crtač Desimir Žižović Buin, svojom darovitošću za strip, pravi veliki bum u strip produkciji i izdavaštvu, što ovog strip crtača dovodi do stanja da više nije mogao stizati sve obaveze prema izdavaču, tako da mu se uskoro pridružuju pomoćnici za crtanje pozadine, upisivanje slova, dok je Buin radio glavne junake stripa i taj timski rad je omogućavao da se „Mirko i Slavko“ na vrijeme pojavljuju na kioscima cijele bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava – svi su čitali strip „Mirko i Slavko“.

Kasnije su neke kompletne epizode crtali drugi crtači, kao što su Živojin Žika Atanacković, Brana Nikolić i još neki, no niko nije mogao „uhvatiti“ Buinov kvalitet, ni u u pogledu sadržaja – scenarija, niti u pogledu kvaliteta crteža, mada je bilo crtača sa svršenom Akademijom likovnih umjetnosti. Jednostavno, Desimir Žižović Buin je bio sudbinski predodređen da osmisli i u stripovske nebeske visine vine Mirka i Slavka, što mu mnogi pojedinci nisu nikada oprostili. Pojavljivali su se „školovani“ likovnjaci, govorili kako se tom stripu treba pristupiti organizovano (?), ma šta to značili, nesvjesni da je Buin napravio pravo stripovsko čudo koje niko od njih iz „struke“ nije mogao niti zamisliti. A sam Buin o početku rada na stripu kaže:

Svojevremeno je Buin autoru ovog teksta pojasnio da mu na pamet nisu padali četnici, prvenstveno iz estetskih razloga, jer nije želio u čisti dječiji svijet stripa utrpavati neuredne, prljave i bradate četnike, a ni ustaše iz istih razloga. Opredijelio se za Nijemce kao okupatore, koje je uvijek zamišljao, a mislio je da su takvi i bili, uredni, sjajnih šljemova, čistih uniformi, čak i u vrijeme najkrvavijih borbi

„Gotovo je za ne povjerovati, ali prvi nastavak sam završio za jednu noć, pod svjetlom stolne lampe, a u to vrijeme smo samo jednu sličicu stripa crtali po nekoliko sati. No, sa „Mirkom i Slavkom“ dešavalo se crtačko čudo, sve je išlo brže i veoma lako. Sjećam se da sam tu noć zaspao čekajući da se tuš osuši. Nastavak rada na stripu je bila prava uživancija, mada i veliko opterećenje. Pojačavao se ritam izlaženja, čitaoci su tražili „Mirka i Slavka“, ja nisam mogao stići sve pa mi je dodijeljena ekipa koja mi je pomagala u radu. Radio sam glavne likove, ekipa ostali dio na stripu. Moja prevelika ljubav prema djeci pomogla mi je u realizaciji stripa... Znao sam šta može da im se dopadne i bio sam u pravu i mislim da tu leži tajna uspjeha stripa koji je postao najpopularniji u našoj zemlji (Jugoslaviji) svih vremena. U stripu ni u jednom momentu nisam izražavao mržnju, njegovao sam prijateljstvo, razumijevanje i riješenost da se odupre zlu i da se zlo pobijedi".

Desimir Žižović Buin je povremeno napadan zbog toga što se njegovi junaci isključivo bore protiv Nijemaca, a nigdje borbe protiv četnika. Svojevremeno je Buin autoru ovog teksta pojasnio da mu na pamet nisu padali četnici, prvenstveno iz estetskih razloga, jer nije želio u čisti dječiji svijet stripa utrpavati neuredne, prljave i bradate četnike, a ni ustaše iz istih razloga. Opredijelio se za Nijemce kao okupatore, koje je uvijek zamišljao, a mislio je da su takvi i bili, uredni, sjajnih šljemova, čistih uniformi, čak i u vrijeme najkrvavijih borbi.

Buin je sa strip junacima Mirkom i Slavkom ispričao do danas neispričanu strip bajku iz narodno-oslobodilačke borbe, bajku antifašizma koja je uvelike imala uticaja na međuljudske odnose u bivšoj Jugoslaviji, posebno među mladima. Samo su bolesnici ili zavidni ljudi na velikom uspjehu Buinu zamjerali i postavljali nesuvisla pitanja, na koja se, naravno, Buin nije osvrtao. Po prirodi dobričina i, kako su ga opisivali njegovi mještani, veliki šaljivđija, živio je svoj stripovski san sa svojim dječacima partizanima Mirkom i Slavkom i, kao takav, 1996. godine, otišao u nedovršenu strip bajku u 77. godini života.  

Desimir Žižović Buin i njegovi strip junaci Mirko i Slavko, ma šta o njima neko danas pričao, kao niko do tada, sjedinili su mladost bivše Jugoslavije i uveliko doprinijeli onome što se nekada zvalo bratstvo i jedinstvo. Stripovi o Mirku i Slavku objavljivali su se do 1979. godine, kada ih je bukvalno pokosio novonametnuti porez na strip i strip izdanja.

Za sve što je doprionio stripu, za kreaciju najpopularnijih strip junaka u regiji, Desimiru Žižoviću Buinu je podignut spomenik u Gornjem Milanovcu.