Izvor: Jutarnji.hr
U hrvatskoj političkoj praksi nije zabilježen slučaj da netko tako brzo, jednostavno i bez pravog otpora osvoji vlast u zemlji. U nešto više od tri mjeseca uspjelo je to Andreju Plenkoviću, pravniku i diplomatu, magistru znanosti i političaru koji je aktivno sudjelovao u procesu približavanja Hrvatske europskoj obitelji.
Andrej Plenković kao da je bio predodređen za diplomata onoga trenutka kada je 1988. godine upisao zagrebački Pravni fakultet. Zagrebački dečko s dalmatinskim korijenima, rođen 1970. godine u obitelji intelektualaca, majke liječnice i oca sveučilišnog profesora, već je na studiju osjetio važnost ujedinjene Europe i njenih institucija, kada je Hrvatska još bila daleko od Europske zajednice, danas unije. Prvi korak “ulaska” u Europu Plenković je iskazao početkom devedesetih kada se angažirao u Europskoj udruzi studenata i ubrzo postao predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e.
O njegovim počecima u MVP-u, daljnjem stručnom usavršavanju i diplomatskoj karijeri koja je slijedila mediji su u posljednje vrijeme puno pisali. Dva su momenta ipak ostala manje naglašena, a neobično su važna za Plenkovićevu biografiju.
Prvo, njegovo napredovanje u diplomaciji išlo je meteorski brzo, pa se očekivalo da će postati i veleposlanik. Zbog sukoba s tada moćnim premijerom Ivom Sanaderom to se nije dogodilo, a sam Plenković nikada nije detaljnije u javnosti govorio o razlozima tog sukoba. Poslan je u Pariz na mjesto drugog čovjeka u našoj misiji i bio je to jedini trenutak u njegovoj karijeri kada sve nije išlo pravolinijski, na sam vrh. Nešto slično kao i s Kolindom Grabar-Kitarović koju je također zbog osobnog sukoba Sanader udaljio s mjesta šefice diplomacije, da bi se poslije vratila na velika vrata u hrvatsku politiku. Danas su predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković na samom vrhu, oboje s respektabilnim biografijama, a trenutačni zastoji zbog sukoba s bivšim premijerom nisu ih zakočili.
Drugo, javnost relativno malo zna o doprinosu Andreja Plenkovića na hrvatskom putu u Europu, a on je bio značajan i važan. Od toga da je bio član pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, zamjenik šefa hrvatske Misije pri EU u Bruxellesu, te je pripremao podnošenje hrvatskog zahtjeva za članstvo. I kao državni tajnik za europske integracije Plenković se aktivno uključio u proces da Hrvatska što prije završi pregovore, upoznavši detaljno sve poluge funkcioniranja EU, što će biti od nevjerojatne koristi i sada kad je postao premijer. Slavu za ulazak u EU uzeli su mnogi, a oni koji su poput Plenkovića marljivo na tome radili nisu se željeli hvaliti.
U visoku europsku politiku Plenković je ušao kao europarlamentarac i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove EP-a zadužen za Ukrajinu. Taj delikatni posao obavljao je uz nevjerojatni entuzijazam, putovao u Kijev i vraćao se u Bruxelles, pregovarao i razgovarao o budućnosti zemlje koja je gotovo preko noći postala jedan od najakutnijih europskih i svjetskih problema. Ali, bez obzira na taj europski angažman, još u Parlamentu, jednim okom Plenković je uvijek bio u Hrvatskoj.
Kada bi došao u Zagreb, susretao se s hadezeovcima, a svojom bazom je smatrao brojne građane iz cijele zemlje koje je redovno informirao što se događa “u Europi”.
Kada sam ga jednom pitao kako uspavanoj Hrvatskoj vratiti entuzijazam, odgovorio je: “Prvih dvadeset i pet godina hrvatske državnosti nisu opravdale sva očekivanja, težnje i želje hrvatskih građana. Stvoren je kod velikog dijela građana osjećaj društvene besperspektivnosti. Vjerujem da su za povratak optimizma među hrvatske građane ključna tri elementa: jasna vizija državnog vodstva, gospodarski rast te vraćanje povjerenja u temeljne institucije hrvatske države”.
Kada se rezimira ovaj nevjerojatni blitzkrieg Andreja Plenkovića u hrvatskoj politici, gdje je nevjerojatnom lakoćom još prije ulaska u Banske dvore postao najpopularniji političar, nema zapravo mnogo nedoumica.
Plenković je prije svega na ove prostore vratio uvjerenje da normalna, uljuđena i pristojna retorika političara može biti privlačna građanima.
Nije zato čudo što je tako uspješno primirio radikale iz svoje stranke, ali i drugih stranaka i donio nadu Hrvatskoj da će biti premijer koji se neće okretati samo članstvu HDZ-a, već svim građanima. Taj njegov nastup rezultat je cjelokupne diplomatske karijere i poznavanja europske političke scene, ali i naravi u kojoj su i racionalnost i pragmatičnost, ali i temperament koji će hrvatski građani tek upoznati.
Nastavak teksta pročitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook