Izvor: Telegraf.rs
Kada se Pandorina kutija jednom otvori, teško se ponovo zatvara a iz nje znaju neprestano da izlaze utvare. U ovom slučaju, utvare prošlosti. Nakon rehabilitacije generala Mihailovića u Beogradu, županijski sud u Zagrebu rehabilitovao je Alojzija Stepinca.
Srbi će reći da se njih dvojica ne mogu porediti, a i Hrvati će reći istu stvar. I jedni i drugi će se složiti da su to dve potpuno različite ličnosti, da je jedna nevina a druga kriva. Koja je nevina a koja kriva zavisi od ugla gledanja.
Nećemo sada o tome. Koncentrisaćemo se na rani život Alojzija Stepinca, kardinala i zagrebačkog nadbiskupa, koji krije jednu – iz današnje perspektive – bizarnu činjenicu.
Rođen je kao peto od devetoro djece, 8. maja 1898. godine u selu Brezarić, u parohiji Krašić, u ondašnjoj Kraljevini Hrvatska-Slavonija koja se nalazila u okviru ugarske polovine Austrougarske monarhije. Otac Josip je bio bogati vinogradar, a majka Barbara – posvećena katolkinja koja se molila neprestano da joj neki sin postane sveštenik – bila je očeva druga žena. Imao je troje braće i sestara iz očevog prvog braka.
Osnovnu školu je pohađao u Krašiću, a zatim je srednju upisao u Zagrebu, gdje je prvi put ušao u strukture Katoličke crkve. Tokom boravka u nadbiskupijskom liceju počeo je ozbiljno da razmišlja o tome da bi zaista i mogao postati sveštenik.
Međutim, već je izbio Prvi svjetski rat, pa je morao da ubrza studije pošto je regrutovan. Car i kralj ne bira. Poslat je u Rijeku u školu rezervnih oficira, a poslije šest mjeseci obuke na Italijanski front, 1917. godine, gdje je zapovijedao bosanskim vojnicima.
Jula 1918. je zarobljen, a njegovoj je porodici rečeno da je poginuo. Čak je i memorijalna služba održana njemu u čast, u rodnom mu Krašiću. Nedjelju dana nakon službe primili su telegram: nije mrtav, već se nalazi u italijanskom logoru za ratne zarobljenike.
Sada nastupa izvjesna pometnja u podacima, ali su neke stvari ipak jasne. Solunski front je probijen septembra te godine, a podaci o tome u kom je trenutku Stepinac pušten iz zatvoreništva variraju. Prilično je sigurno, međutim, da je pušten tek 6. decembra, i to izgleda intervencijom Jugoslovenskog odbora.
Kako je car i kralj Karlo razriješio vojsku zakletve jer se Austrougarska raspadala, a već bile formirane nove države, među njima i Država SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba), Stepinac je dobrovoljno ušao u Jugoslovensku legiju koja je upućena na bivši Solunski front.
Nije učestvovao u borbama na strani Srba, jer više nije bilo nikoga s kim bi se tukao.
Ali, sa druge strane, niko ga nije ni tjerao da ulazi u Jugoslovensku legiju. Očito je vjerovao u ideju jedinstvene države Južnih Slovena.
Uglavnom, u Solunu je proveo Božić, u karantinu. Poslije toga je sa vojskom bio u Vranju, Gnjilanu i Prištini, a kući se vratio na proljeće 1919. godine. Imao je čin potporučnika; naredne godine kralj će ga unaprijediti u rezervnog poručnika.
Zbog boravku u Jugoslovenskoj legiji u Solunu, kralj Aleksandar I ga je 1932. godine izabrao za nasljednika zagrebačkog nadbiskupa Bauera, kada ovaj bude preminuo (što se desilo pet godina docnije). Sa tim se složio i papa Pije XI, uprkos tome što je bio još uvek jako mlad za tako važno namještenje: imao je svega 34 godine, a imaće samo 36 kada to bude ozvaničeno.
Zapravo, toliko je moćna informacija da je Stepinac bio srpski vojnik na Solunskom frontu (bez obzira što se nije stvarno i borio za Srbiju) da je mnogi Hrvati danas koriste da bi dokazali da on nije kriv za ustaške i zločine nižeg sveštenstva Katoličke crkve, a da je što se tiče pokrštavanja samo spasavao što se spasti može.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook