Uspješan, obrazovan, markantan, samozatajan i jako bogat, 32-godišnji poduzetnik školovan na prestižnom sveučilištu Babson College nasljednik je Grupacije Lukšić, poslovnog carstva čija se vrijednost procjenjuje na astronomskih 12,5 milijardi dolara.

Forbes ih je 2014. godine svrstao među trideset najbogatijih ljudi u svijetu, a čak nekoliko puta i među pet najuzornijih svjetskih milijardera - poslovnom filozofijom Lukšići su primjer uspješnog korporativnog megabiznisa. 

“Ulaži pametno, strpljivo, ne luduj i ne pokazuj se previše” - tu je krilaticu još sredinom prošlog stoljeća postavio Andronico Lukšić Abarou, Davorov djed i osnivač ove basnoslovno bogate obitelji. 

Lukšići su ujedno i najbogatija obitelj u Čileu, a nakon familije Todorić, i druga obitelj po vrijednosti tvrtki u Hrvatskoj u iznosu od 1,3 milijarde kuna.

Lukšići drže monopol u hrvatskom hotelijerskom turizmu, u njihovu su vlasništvu turistički kompleks Plava Laguna, zatim Jadranski luksuzni hoteli, koji uključuju, između ostalog, i tri atraktivna dubrovačka hotela s pet zvjezdica, a prije dvije godine kupili su i hotelski lanac Istraturist. Danas imaju ukupno 22 hotela, desetke turističkih kampova, tisuće apartmana i brojne druge nekretnine, poput luksuznih vila Agava i Sheherezada.

Prema dostupnim materijalima, ponajviše intervjuima koje su još tijekom života dali Davorov djed Andronico i otac Gulliermo, priča o obitelji Lukšić je priča o mukotrpnom životu siromašnog bračkog zemljoradnika Polikarpa Lukšića koji se 1910. kao 20-godišnjak ukrcao na prekooceanski brod i otplovio u Južnu Ameriku. Zapisi kažu da je Polikarp bio samo još jedan u nizu dalmatinskih emigranata koji su pohodili obećanu zemlju. Otišao je u nepoznato i imao sreću što je Čile vapio za najamnim radnicima.

Bez većih problema se zaposlio u rudniku nitrata u Antofagastu, gradu u rubnom području pustinje Atacama, 1400 kilometara udaljenom od glavnoga grada Santiaga.

Inače, Antofagasta na tamošnjem indijanskom jeziku Kechua znači “selo na polju salitre”. Osnovan je 1868. godine kao luka za novotkrivene rudnike srebra u blizini. Kao rudarski grad Antofagasta je bio meka za imigrante. 

Hrvati su bili toliko brojna useljenička skupina da ih danas ondje živi čak nekoliko desetaka tisuća. Jedan od njih, točnije, Antonio Rendić, liječnik i pjesnik, napisao je 1937. godine i stihove za gradsku himnu.

Nakon dolaska u Čile, Polikarp Lukšić oženio je Bolivijku Elenu Abarou, kćer lokalnog ratnog junaka Eduarda Abaroe. S njom je 1926. dobio sina Andrónica, osnivača današnje korporacije. 

Nakon 2. svjetskog rata Andronico je pokušao studirati na francuskoj Sorbonni, no umjesto fakulteta više mu se svidjelo zarađivati. Vješt i spretan u trgovini, značajniji novac zaradio je švercom deviza na crnom tržištu.

Ubrzo se ipak vratio u Čile i upisao studij prava. Ni na tom fakultetu nije imao sreće pa je odustao od studiranja i s ujakom osnovao dućan s Fordovim automobilima.

Posao je proširio na otvaranje mjenjačnice, čiji su klijenti bili četvorica Francuza, suvlasnici rudnika bakra. Oni su se htjeli riješiti svog udjela, pa Andronico otkupljuje tri četvrtine vlasničkog udjela rudnika i preprodaje ih Japancima. 

Za taj se transfer veže bajkovita legenda koja kaže da je Andronico za otkup udjela u rudniku tražio samo 500.000 pesa, no Japanci su mu isplatili 500.000 dolara, misleći cijelo vrijeme da se izražava u američkoj valuti. 

Tako se domogao prvog većeg iznosa. Andronico je bio dovoljno promućuran da razumije kako se veliki posao ne može raditi bez potpore vlasti.

Svoju je priliku dočekao dolaskom socijalista Salvadorea Allendea na čelo Čilea. Umilio mu se prodavši državi po povoljnoj cijeni dio svojih rudarskih tvrtki. 

Ustupio im je dio poslovanja koji je vlast najviše interesirao, sirovinu za industriju, a zauzvrat je zadržao prehrambene i poljoprivredne tvrtke. Idila “dam ti - ne diraj me” trajala je do sredine sedamdesetih. 

Lukšić s partnericom Cristel

Tad na vlast državnim udarom dolazi desničarski diktator Augusto Pinochet, što je Lukšiću stvorilo problem. Nova vlast onemogućila ga je u širenju poslovanja. 

Postao je preko noći persona non grata, što ga je paraliziralo u projektima. Nakon pet godina stagniranja i činjenice da je Pinochetovoj vladajućoj strukturi nepoželjan, pokazalo se to ipak sretnom okolnošću.

Poduzetnici koje je Pinochet “gotivio” imali su privilegij kupovati poduzeća, zbog čega su se debelo zaduživali u dolarima. 

 
Kad je osamdesetih Čile zahvatila ekonomska kriza, što je rezultiralo jakom devalvacijom pesa, povlaštena čileanska elita nepovratno se urušila.

S obzirom da Andronico nije imao kredita jer ništa nije kupio, ostao je među rijetkima koji nisu imali problem s likvidnošću. 

Kriza je sve više bujala i ubrzo je postalo nevažno je li Lukšić podoban ili ne desničarskim radikalima, u interesu je bilo jedino da se stanje što prije sanira. Lukšić je tad krenuo u ekspanziju. 

Jedan od njegovih važnijih poslovnih poteza tad bila je kupnja glavne domaće banke Banco O’Higgins, koja se 1997. spojila s Banco de Santiagom. 

Danas su u njihovu vlasništvu, između ostalog, vodeća banka Banco de Chile, pivovara Cervcerias Unidas te tvornica bakrene žice Madeco. 

Devedesetih Lukšićevo carstvo doživjelo je pravi procvat. Razvili su se u najbogatiju latinoameričku obitelj, pa danas u vlasništvu imaju stotine kompanija. Recesiju su, tvrdi Davor Lukšić u jednom intervjuu, izbjegli držeći se djedove krilatice.

Neki tvrde da njihov uspjeh nema veze s Andronicovim aforizmima već više s činjenicom da se Lukšići nikada ne trude ni u čemu biti najbolji - ni po ostvarenom prihodu, ni po uređenju, ni po senzacionalnim marketinškim aktivnostima.

Važno im je, tvrde zagovornici ove teze, kroz poslovanje što prije ostvariti najbolji povrat vlasničkoga kapitala. U njihovu slučaju on iznosi u prosjeku 5 posto na godinu. 

Usporedbe radi, konkurencija ostvaruje 1% povrata ili ništa. Davor Lukšić ovakve je objede opovrgnuo tvrdeći da su takozvana neulaganja neistina. On tvrdi da je obitelj do sada samo u Hrvatsku uložila 770 milijuna eura. 

Od toga su za tri hotela Gorana Štroka u Dubrovniku i dva u Rijeci platili prije četiri godine povoljnih 14 milijuna eura. Usput su pokrili i stotinjak milijuna eura Štrokova duga. U kupnju Istraturista uložili su 120 milijuna eura. Većinu hotela je, kaže Davor Lukšić, trebalo obnavljati, posebice one u sklopu Plave lagune. Samo u reparaciju porečkog hotela Parentiuma uložili su, tvrdi, 22 milijuna eura.

O Lukšićevima se u Hrvatskoj intenzivnije počelo pisati tek prije nekoliko godina kad su startali s atraktivnim hotelijerskim biznisom iako je prvu poslovnu transakciju Andronico Lukšić napravio još prije 20 godina privatizirajući Karlovačku pivovaru. 

Andronico je, naime, cijeli život bio jako vezan za nacionalne korijene svog oca. U intervjuima je često isticao kako je svoju djecu odgajao na “hrvatski” način – toplo, s puno ljubavi i disciplinirano. Andronico ima petero djece – ženio se dva puta. Iz braka s Enom Craig ima dva sina, Andrónica i Guillerma, a nakon njene smrti 1961. oženio je Iris Fontbonu, s kojom je dobio dvije kćeri - Paolu i Gabrijelu - te sina Jean- Paula. 

Često se prisjećao svog oca Polikarpa, pa iako nije naučio hrvatski, bio je aktivan član u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Čileu. Početkom 1990. godine Franjo Tuđman je s Gojkom Šuškom pokrenuo veliku akciju revitalizacije dijaspore. Donacije HDZ-u stizale su najviše iz Kanade, Južne Amerike i Australije. Zauzvrat, darežljiva dijaspora imala je privilegij privatizirati hrvatska poduzeća. Lukšić je tad kupio poslovno potentnu Karlovačku pivovaru. 

Njegov unuk Davor kaže kako su i nakon smrti nastavili djedove običaje. Svakog Božića članovi obitelji okupljaju se sa svih strana svijeta u obiteljskoj kući u Čileu.

Do sada najveći grijeh koji im se pripisuje je onaj vezan za tajne račune u švicarskoj podružnici britanske banke HSBC. Na njima je pronađeno 33,2 milijuna dolara povezanih s 37 hrvatskog podrijetla.

(Express.hr/ Foto: Forbes.hr/ DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)