Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Mario Pejović

Naizgled praznim svemirom lutaju brojna nebeska tijela, koja bi jednog dana mogla okončati život na Zemlji kakvog poznajemo, zbog čega naučnici širom svijeta traže načine da takvu katastrofu spriječe.

Da je prijetnja od udara ogromnog asteroida u Zemlju realna, pokazuje historija plave planete, na kojoj je prije više miliona godina upravo jedno takvo svemirsko tijelo uništilo 80 posto živih vrsta.

Urednik Astronomskog magazina Aleksandar Zorkić napominje da svakog dana na Zemlju padnu tone materijala iz svemira, ali je većina sitna i padne u okeane i pustinjske predjele, zbog čega prođu nezamijećeni.

Ovisno o veličini i materijalnu takvog nebeskog tijela, pričinjena šteta i broj žrtava variraju.

Tako, primjera radi, tijelo veličine nekoliko centimetara u naseljenom mjestu moglo bi izazvati štetu tako što bi probilo krov kuće ili na drugi način oštetilo imovinu, dok bi pogodak u ljudsku glavu značio sigurnu smrt. Što je to tijelo veće, veći su i problemi koje izaziva, napominje Zorkić.

"Asteroid od desetak metara mogao bi da učini haos u gradu. Ne samo da bi razorio čitavu zgradu, već bi od vazdušnog udara popucali prozori na okolnim zgradama, mogla bi da se ošteti infrastruktura naselja... zavisno od mesta udara. Uzmite sasvim, sasvim grubo da udarno telo napravi deset i više puta veći krater od svog prečnika."

Poruka iz tunguskih šuma

Ukoliko udarno tijelo ima prečnik od nekoliko desetina metara, onda ono može uništiti čitav grad.

Urednik Astronomskog magazina podsjeća da je 1908. godine u Tungusku udarilo tijelo raspona od 60 do 190 metara (asteroid ili kometa, nije sasvim jasno) i tom prilikom je oborilo 80 miliona stabala tunguskih šuma na površini od 2.000 kvadratnih kilometara, snagom od 15 ili čak 20 megatona TNT-a.

Udar se osjetio u čitavom svijetu, a ljudske žrtve nisu zabilježene samo zato što je to tijelo udarilo u sasvim nenaseljeno područje.

Ukoliko je prečnik udarnog tijela nekoliko stotina metara, onda su problemi mnogo veći, dodaje Zorkić.

Tijelo čiji se prečnik mjeri kilometrima moglo bi da vrati čovjeka u kameno doba. Ukoliko se radi o još većem tijelu onda se svi problemi svode samo na jedan: kako preživjeti.

"Ukoliko bi na Zemlju palo telo od više desetina kilometara, onda više za nas ne bi bilo ni tog problema, jer takav udar ne bismo preživeli."

Da je takva situacija izgledna podsjeća primjer iz Zemljine prošlosti. Prije 65,5 miliona godina na današnji meksički poluotok Yucatan pao je asteroid promjera od desetak kilometara i izazvao pomor gotovo 80 posto živih vrsta.

"Sve veće životinje su zbrisane, a preživjeli su samo manji organizmi, među njima i sisari", navodi urednik Astronomskog magazina.

Nakon tako snažnog udara u atmosferu se podignu ogromne količine prašine, koja na nekoliko godina zakloni Sunce, zbog čega biljke uvenu, biljojedi ostanu bez hrane, a onda i mesojedi ostaju bez hrane.

Temperatura prvo naglo drastično opadne, ali nakon toga postaje nepodnošljivo vrelal zbog efekta staklene bašte.

"Ne bi nam mnogo bolje bilo ni ako bi veliki asteroid udario u okean. Takav udar bi izazvao nezapamćen cunami, koji bi imao katastrofalne posledice."

Prvi korak 'Spaceguard'

Iako su udari asteroida koji mogu ozbiljno ugroziti civilizaciju statistički vrlo rijetki, udari asteroida, za razliku od mnogih drugih prirodnih katastrofa, jedina su prirodna katastrofa protiv koje se možemo efikasno odbraniti, napominje Stefan Cikota, tehnički savjetnik za hrvatsku podružnicu Swiss Space Systemsa i fizičar koji je, između ostalih, otkrio asteroide nazvane 187700 Zagreb i 178267 Sarajevo.

Budući da su asteroidi u našem direktnom susjedstvu, a ne u dalekim prostranstvima svemira, zahvaljujući brzim naprecima tehnologije posljednjih godina, šanse da se objekt koji može napraviti ozbiljnu štetu otkrije na vrijeme relativno su visoke, rekao je on.

Prije svake vrste odbrane potrebno je otkriti potencijalno opasne objekte najmanje nekoliko godina prije udara, naglašava Cikota, tako da je prvi korak potrage za opasnim objektima napravljen projektom "Spaceguard" iz devedesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući kojem je do sada otkriveno više od 90 posto objekata promjera većih od jednog kilometra, koji bi mogli načiniti globalnu štetu.

Sljedeći korak je nastavljanje programa "Spaceguard" do 2028. godine, s ciljem otkrivanja više od 90 posto Zemlji bliskih objekata promjera većih od 140 metara.

Posljedice izazvane udarom objekta veličine od gotovo 140 metara ne bi bile globalne, no objekti tih dimenzija mogu uništiti grad srednje veličine, napominje Cikota.

Strategije odbrane možemo podijeliti u dvije grupe - direktna ili indirektna metoda. Direktna metoda uglavnom se temelji na ispaljivanju nuklearnih bombi ili kinetičkih impaktora prema potencijalno opasnom objektu. Direktne metode su jeftinije i vremenski povoljnije, s neposrednom učinkovitosti, kazao je Cikota.

Teoretske metode odbrane

Problem korištenja nuklearnih projektila, napominje Zorkić, u tome je što bi se time asteroid eventualno razorio, pa bi onda hiljade krhotina ipak pale na Zemlju, s tim što bi one bile još radioaktivne.

Indirektna metoda uglavnom se temelji na laganim, ali dugoročnim utjecanjem na orbitu potencijalno opasnog objekta. Ona uključuje metode poput gravitacijskog traktora, motornih pogona, laserskih topova, solarnih jedara i sličnih metoda.

No, ovo su samo teoretske ideje mogućih metoda odbrane od asteroida, kazao je Cikota.

"One se mogu realizirati u roku od nekoliko godina, no trenutno, osim u programe potrage i praćenja asteroida, nitko ne ulaže u realizaciju takvih sustava obrane. Glavni razlog tomu jest što je takav pothvat vrlo skup, a trenutno nemamo niti jednu državu koja osjeća odgovornost samostalno ići u izgradnju sustava obrane od asteroida."

Ipak, današnja tehnologija nam ostavlja dovoljno prostora da se države udruže u slučaju otkrivanja potencijalno opasnog tijela koje se kreće ka Zemlji.

Udaljenost na kojoj se asteroid može otkriti ili promatrati ovisi o njegovim dimenzijama i položaju u odnosu na Sunce, objašnjava Cikota.

Manji objekti, promjera ispod 50 metara, vidljivi su sa Zemlje samo kada su joj vrlo blizu, a često se to svodi na razdoblje od samo nekoliko dana prije i poslije bliskog susreta.

"Drugim riječima, gotovo je nemoguće otkriti sve male objekte prije udara, niti je to cilj svemirskih straži, jer manji objekti ne čine ozbiljnu prijetnju. U ovom trenutku, ciljna skupina čijim otkrićima težimo su objekti promjera većih od 140 metara, a takvi se današnjom tehnologijom mogu otkriti dovoljno rano."

Jednog dana, koji je daleko

Urednik Astronomskog magazina napominje da se korištenjem današnje tehnologije mogu otkriti veliki asteroidi na udaljenosti od više stotina miliona kilometara.

Zorkić naglašava da u bližem vremenskom periodu, od nekoliko desetaka godina, nema opasnosti od udara velikog asteroida, odnosno takve opasnosti nisu uočene.

"Za sad nas pomalo zabrinjava asteroid Apofis, koji ima, istina vrlo, vrlo male šanse da nas pogodi 2029. godine, ili prilikom sledećeg prolaza 2036. godine. Njegov prečnik je oko 300 metara."

Šanse da dođe do udara nekog velikog svemirskog tijela u Zemlju su izvjesne, samo ne u bliskom vremenskom periodu, dodao je Zorkić.

"Drugim rečima, nešto veliko će sigurno jednog dana pogoditi Zemlju, samo taj dan je, prema sadašnjim saznanjima, jako daleko. Imamo mnogo veće destruktivne sile na samoj Zemlji."

(DEPOPORTAL,BLIN MAGAZIN/aa)