Jedan telefonski poziv  početkom septembra promjenio je preko noći sve moje planove vezane za kraj ove 2016-te godine. Stigao je od Roberta Hofferera, producenta iz Beča, sa kojim sam već surađivao na filmskim projektima „Sevdah za Karima“ i „Body Complete“ i sa kojim sam u pripremama za još još jedan film - politički triler „In Black Light“ sa pričom smještenom u današnji Berlin. 

-    Let make a movie about Sirian refuges !
-    A movie, documentary?
-    No,  long fiction – kaže on.

Mogućnost da se snima dugometražni igrani film se ne odbija.

Otkriva mi da je iz privatnih fondova našao sredstava za  produkciju i da bi trebali krenuti u pripreme.  Iste  noći dogovaramo odlazak u Beograd i sjever Srbije, na samu granicu kuda izbjeglice ulaze u EU. 

Nemamo scenarij ali imamo neku maglovitu ideju šta bi mogla biti evenutalna priča filma. Robert, producentica iz Sarajeva Amira Kudumović i ja stižemo u Beograd prvoj polovini septembra. Obilazimo lokacije oko Željezničke stanice; vrvi od izbjeglica iz Azije. Razgovaramo sa volonterima međunarodnih organizacija koji pokušavaju da  pomognu hiljadama ljudi koji nadiru ka Beogradu i Evropi. Pomaže nam ekipa iz filmske produkcije „Cinnamon Production“ koju vodi moj prijatelj Ivica Vidanović. U projekt, kao suradnika na scenariju, uključujemo i Natašu Drakulić, dramaturginju i moju prijateljicu iz Beograda. 

Odlazimo do Subotice i mađarske granice. Radimo istraživanje u izbjegličkom kampu Kanjiža i odlazimo do same mađarske granice; tu se suočavamo sa žicom koju mađarska vojska postavlja kako bi zaustavila najezdu izbjeglica koji ulaze u  zemlju. Ta žica i hiljade izbjeglica ispred nje vraćaju me u mislima na vrijeme rata u Bosni kada smo svi mi bili na neki način žrtve ili izbjeglice kojima je trebala pomoć. Odluka da se snima film postaje jača.

Po povratku u Sarajevu, krećemo sa  pisanjem scenarija. Istovremeno, naša druga ekipa predvođena Hannesom Fretzerom, snimateljem i glumcem iz Beča, snima dokumentarne materijale u Budimpešti i u Roeckeu, mjesto na jugu Mađarske gdje su izbjeglice probile granicu i prugom nadiru ka Zapadu.  

Sve oko ovoga filma  dešava se u hipu. Dok se piše scenarij i prevodi na tri jezika, radi se kasting za glumce. Znamo ko je glavni lik i ko će ga igrati. Radi se izvarednom glumcu iz Austrije Michaelu Kristofu, ostale moramo nekako pronaći. Skype je odlično prinudno sredstvo; tako razgovaramo sa glumcima iz Beča, ali i Londona i Las Angelsa koji imaju arapsko porijeklo.

Izbor pada na glumice Serene Mariju i Essama Ferrisa.  Želim da u podjeli bude neko iz Sarajava, pa u ekipu ubacujem Irinu Marković, talentiranu 18- godišnju djevojku iz Sarajeva koja igra izbjeglicu Zhoru koja je tokom puta kroz Grčku izgubila moć govora. Treba nam za jednu važnu ulogu neko ko zna arapski i dolazimo do Aide Begović, studentice orijentalne književnosti koja će, siguran sam, biti jedno od glumačkih iznenađenja našeg filma.  Dvije uloge dajem tuzlanskim glumcima Nedimu Malkočeviću i Feđi Zahiroviću, dok, kroz razvoj scenarija, dolazimo do toga da iz Beograda bude angažirana glumica Jelena Angelovska, a privi put dobivam i priliku da radim sa velikim hrvatskim glumcem i mojim prijateljom Ivo Gregurevićem. Zajedno sa još nekoliko glumaca koji se pojavljuju u filmu dobivamo zanimljiv cast za naš scenarij i projekat. 

Ništa manje šarena nije ni produkcijska ekipa filma. Pored „Cinnamon Production“, imamo podršku od Joze Patljaka i njegove firme „Alka Film“ iz Zagreba, a Robert iz Beča dovodi direktora fotografije Matthiasa Meissla i nekoliko asistenata. Dio ekipe dolazi iz Sarajeva ali i Tuzle na čelu sa Mustafom Sušićem Mućetom i Harijem Ejubovićem, jer smo u posljednjem trenutku odlučili da dobar dio filma snimamo u Orašju gdje imamo najbolju logističku podršku od našeg prijatelja Ilje Benkovića, ali i čitave lokalne zajednice na čelu sa načelnikom Đurom Topićem. Na koncu, u film se, kao koproducent, uključuje i Andreja Sertić sa svojom firmom „Media Aqusitions“ iz Zagreba.

Film se snimao tokom oktobra na ruti izbjegličkog puta od Beograda do Mađarske i pomentuom Orašju, Dane u Orađju svi iz ekipe ćemo zapamtiti po hladnonoći i stalnim kišama ali i po toplom srcu i prijemu naših domaćina iz Posavine. Posljednje scene filma snimamo u Beču; tu mi producent Hofferer čini pravo malo zadovostvo,  jer te scene snimamo u čuvenom restoranu Eis Vogel na Prateru i Velikom točku, jednom od simbola Austrije ali i čitave Evrope. Dosad su na toj lokaciji snimana samo dva filma – kultni „Treći čovjek“ Carola Reeda i jedan od filmova iz ciklusa o Jamesu Bondu. Tu upoznajem i Petra Petricha, vlasnika jedne od najvećih evropskih tuerističkih atrakcija.

Izbor nije slučajan; zvuk i škripa Velikog točka starog preko 100 godina odlično se uklapaju u opću atmosferu krize identiteta Evrope i sve prisutnije nesigurnosti pred njenom budućnosti. To je, u stvari, i tema našeg filma – on se bavi socijalnom i ljudskom dimenzijom priče o hiljada izbjeglica koje stižu u Evropu ali i unutarašnjom evropskom krizom koja unosi nespokoj u glavama miliona stanovnika ovog starog kontinenta. Zbog svega ovoga naš film ima potpuno evropski karakter, od teme, produkcijske i glumačke ekipe od činjenice da se u njemu govori na engleskom, njemačkom, arpaskom, kao i ovome našem zajedničkom jeziku kojeg svako zove svojim imenom.

Ovih dana film se privodi kraju;  montažu smo uradili u Sarajevu i sada smo u procesu postprodukcije muzike i zvuka koja se radi u Beču i Londonu.

U cijeloj ovoj kratkoj priči o jednom netipičnom nastajanju jednog dugometražnog igranog filma u vremenskom rasponu od samo tri-četri  mjeseca ima jedna stvar koja se mora spomenuti. Iako je reditelj i dobar dio ekipe ovoga filma iz BiH, i iako je  dobar dio budžeta koji je stigao iz inostranih izvora potrošen u Orašje, BiH ni na koji način nije podržala njegovu produkciju. Nije nama u DEPO-u to prvi – na sličan način smo prošli i sa filmom „Body Complete“ koji je imao inostrane izvore financiranje, a čitav film se, uz učešće kompletne domaće produkcijske i glumačke ekipe, snimao u Sarajevu i njegovoj okolici.  

Inače, naša produkcijska kuća DEPO  je u proteklim godinama producirala i još uvijek producira, zajedno sa svojim partnerima iz Slovenije i Austrije, vjerovatno ponajveći broj dugometražni igranih filmova u BiH (moji filmovi „Sevdah za Karima“, „Ja sam iz Krajine, zemlje kestena“, „Balada o Pišonji i Žugi“, ali „Body Complete“ Lukasa  Sturma  (Austrija), „Čefurji Raus!“ Gorana Vojnovića (Slovenija) i „Monofobija“ Ismara Mujzeinovića (Slovenija).  Svi ovi projekti su realizirani uz nikakvu ili vrlo slabu podršku ovdašnje Fondacije za kinematografije. Razlog -  nismo bili dio filmskog lobija koje je posljednjih godina imao ponajveći uticaj na rad ove fondacije.

Gotovo sve evropske zemlje su svoje zakone prilagodile potreba razvoja filmske industrije i kreirale razne modele suporta produkcijama i projektima koji imaju inostrane izvore budžeta. Posljednjih godina to su uradile i naše prve komšije Hrvatska i Srbija i to je počelo da donosi ozbiljne rezultate - sve veći broj velikih filmskih i tv produkcija svoje projekte snimaju u ovim zemljama. 

Naši političari nemaju vremena da se bave ovim stvarima. Oni se bave sobom i načinama kako da opljačkaju ovo malo što nam je ostalo državnih i prirodnih resursa.  Zato zakon o audio-vizualnoj umjetnosti već godinama stoji u nekom od ladica federalnog parlamenta, a upravo bi njegovo donošenje riješilo pitanje razvoja audio-vizualne djelatnosti i kreativne industrije u cijelini u BiH.

Zato ćemo, kako stvari stoje, mi i dalje svoje projekte morati producirati inostranstvu. Moj producent Robert Hofferer mi je već najavio da ćemo u 2016. godini snimati noar triler  „In Black Light“ u Berlinu.

 
PS. 
U međuvremenu je Fondacija za kinematografiju FBIH podržala naš veliki projekat „Balada o Pišonji i Žugi“ što je za nas hvale vrijedna odluka. Ali se i ova podrška dogodila tek nakon što su nas podržali Hrvaski audio-vizualni centar (HAVC), generalni sponzor Sarajevska pivara, te nekoliko privatnih poduzetnika iz Gračanice.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)