Izvor: Tuzlalive.ba

U tom trenutku Vlada FBiH je bila većinski vlasnik, koja je preuzela vlasnička prava brisanjem tzv. Markovićevih dionica i istovremeno odlučila da se mediji privatizuju na federalnom nivou.

Bilo je to kao u pričama o onim čuvenim lovištima za odabrane koji sjede u luksuznoj čeki, a hajkači divljač dovode pred same cijev puške tako da nikakav nišan ni ne treba – samo fotoaparat da se ulov ovjekovječi.

Jedini ponuđač, a ubrzo i kupac bila je firma Alden print doo Sarajevo, čiji je prvi čovjek bio Irfan Ljevaković, bivši visokorangirani zvaničnik tajne policije BiH.

Novi vlasnik ugovorom se obavezao da će zadržati postojeću djelatnost kompanije, izdavanje dnevnog lista Večernje novine, zadržati postojeći broj zaposlenih te dokapitalizovati firmu.

Tromjesečna idila

Ta privatizacijska idila je trajala svega tri mjeseca, tj. toliko plata je novi vlasnik isplatio uposlenicima Večernjih novina, sa kojima je sklopio ugovore o radu koji su vrijedili od 1. juna 2000. godine.

U novembru iste godine, tačnije tokom izbornog vikenda (opšti izbori u BiH), novi vlasnik vrši pritisak na uposlenike da po kratkom postupku daju otkaz u Večernjim novinama i odmah pređu u Alden print, što prihvata više od polovine uposlenika.

U ponedjeljak, 13. novembra na kioscima se ne pojavljuju Večernje novine, što je vrhunac kršenja Ugovora o kupoprodaji NP Večernje novine broj 01-02-2277/2000. Kupac Večernjih novina i dalje ostaje u prostorijama Večernjih novina, koristi svu imovinu te firme i pokreće novu novinu – Jutarnje novine.

Novi vlasnik imao je pravo da pokreće koliko god hoće novih novina, kao i što su zaposlenici Večernjih novina imali pravo da mijenjaju firmu, ali prema važećem ugovoru o privatizaciji, kupac je morao nastaviti da izdaje dnevni list Večernje novine i da umjesto zaposlenih koji su otišli iz firme zaposli nove, kako bi održao broj stalno zaposlenih.

Svi ti eklatantni primjeri kršenja privatizacijskog ugovora prolaze bez ikakve reakcije iz Federalne agencije za privatizaciju, baš kao i Vlade Federacije BiH.

Postizborni mjeseci donose bezvlašća, jer stara Vlada djeluje u tzv. tehničkom mandatu i sa v. d. premijera (smijenjen Edhem Bičakčić, SDA, a mijenjao ga je Dragan Čović, HDZ), a nova, na čelu sa Alijom Behmenom, SDP, stiže tek na proljeće, dok se iz FAP oglašava samo jedan čovjek (Nedim Lulo) u pomalo mutnoj funkciji direktora, ali „na odlasku“.

Večernje novine i kao list i kao firma nestaju sa scene bez da o tome postoji ikakav pisani i na zakonu zasnovani trag!

Nominalni vlasnik Večernjih novina, nakon što je pokrenuo novu dnevnu novinu novinu, „Jutarnje novine“, iznenada odlučuje da odustane od već izvršene kupovine Večernjih novina te da je vrati prodavcu, odnosno Vladi FBiH i Agenciji za privatizaciju FBiH. Kao razlog navedeno je da su dugovi Večernjih novina bili veći od zvanično prikazanih.

Kupac vratio samo ime

Gotovo dvije godine nakon privatizacije i 16 mjeseci nakon efektivnog gašenja Večernjih novina, 28. januara 2002. godine sporazumno je raskinut ugovor između Alden printa i FAP o privatizaciji Večernjih novina.

Raskidi kupoprodajnih ugovora se dešavaju i tu ne bi bilo ništa sporno da je kupac vratio nazad „robu“ koju je uzeo, dnevni list sa osamdesetak stalno zaposlenih. Umjesto toga, država je dobila natrag samo firmu koja egzistira na papiru, bez glavnog „proizvoda“ i bez ogromne većine zaposlenih. Stoga se logično postavlje pitanje šta je u stvari kupac vratio?

Na isti način se gubi radnopravni status onih uposlenika koji su i dalje ostali u Večernjim novinama.

Nisu svi zaposleni „dobrovoljno“ pristali da iznenada predju u drugu firmu, pošto je desetak zaposlenih u Večernjim novinama odbilo ovu ponudu i ostali su u firmi u kojoj su i bili zaposleni, računajući da zakon i kupoprodajni ugovor garantuju nastavak izlaska Večernjih novina.

Zvaničan odgovor sarajevske kantonalne inspekcije rada iz 2001. godine glasi: „Vaš radnopravni status će biti riješen zavisno od ishoda rješenja za Večernje novine“.

To potvrđuje i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, koje na sličan upit ovako odgovara 26. marta 2007. godine: „Smatramo da je u konkretnom slučaju ispravan odgovor koji ste dobili od Kantonalnog ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice.“

Kako tada tako i danas: slučaj Večernjih novina nije okončan ni 15 godina kasnije, a ključni krivac je Federalna vlada, pod čijom je ingerencijom i FAP.

Vlada FBiH, koja je ponovo postala vlasnik Večernjih novina, trebala je, kao i kod ostalih državnih preduzeća, da imenuje novi upravni odbor i direktora, ali Večernje novine više nikada nisu dobile UO niti bilo kakvog direktora, tj. nisu imale šansu ni da pokušaju preživjeti.

U međuvremenu, FAP podnijela je prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka, ali je on zvanično povučen 23. juna 2004. godine.

Razlog je bio jednostavan, u međuvremenu je došlo do promjene zakona o stečaju pa FAP više nije mogao pokretati proceduru stečaja i likvidacije već su to mogli učiniti samo povjerioci firme.

NP Večernje novine ponovo vidimo i u planu djelovanja FAP za 2007. godinu, ali ne i bilo kakve efekte.

Uništavanje jedina konstanta

Niti jedna federalna vlada počev sa Behmenovom, iza koje su slijedili sazivi Ahmeta Hadžipašića, Nedžada Brankovića, Mustafe Mujezinovića i Nermina Nikšića, nije htjela da izvrši svoju zakonsku obavezu koja proizlazi iz preuzetih vlasničkih prava nad Večernjim novinama. Ta firma je na taj način ostala u vakuumu, te praktično postala igračkom u rukama premijera i ljudi u FAP, ali su velike koristi od toga imali i Jutarnje novine i Avaz…

Istovremeno, svaka od pomenutih vlada je donosila poneku od odluka koje su išle na štetu Večernjih novina ili su barem bile kontroverzne.

Po tvrdnjama nadležnih iz FAP, ta firma i njena imovina su nekoliko puta prestali postojati, a onda bi se ponovo našli bilo u planovima, bilo u odlukama FAP ili Vlade FBiH.

Jedna od posljednjih takvih odluka je ona iz aprila 2012. godine, znači iz Nikšićeve ere, i njome se „daje saglasnost Agenciji za privatizaciju u Federaciji BiH da preko službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH pokrene postupak uništenja putničkih automobila Novinskog preduzeća ‘Večernje novine’ Sarajevo“ (slijedi spisak od šest vozila – od kojih je jedno vraćeno iz Tuzle, zastava 128).

Vjerovatno su na isti način „brisana“ ratna dugovanja države prema Večernjim novinama (više od 400.000 KM), a bilo bi zanimljivo saznati ko i kako upravlja imovinom Večernjih novina ili, barem, udjelom te firme u zgradi i zemljištu NIŠRO Oslobođenje, gdje se već godinama provodi parcelizacija, ali samo po mjeri glavnog krčmara.

Još bi bilo zanimljivije znati kako to Vlada FBiH ima nadležnost da odlučuje o ostacima imovine svoje nekadašnje firme, a nije imala nikakve nadležnosti da imenuje UO i direktora iste firme?

Kada se radi o imovini, najvrijednija imovina svakog medija, pogotovo onog sa višedecenijskom tradicijom, nisu ni stari automobili ni računari, već arhiva, posebno fotoarhiva, pri čemu su fotografije iz ratnog Sarajeva i historijski dokument. A ta imovina je izgleda na volšeban način nestala ili je možda u međuvremenu Vlada FBiH odlučila da se i to uništi, mada o tome ne postoji nikakav pisani trag.

Dvostruki Behmenovi aršini

Zanimljivo je vidjeti da su i danas u Federalnoj agenciji za privatizaciju na okupu ljudi koji su imali negativnu ulogu u kriminalnoj privatizaciji Večernjih novina, ali i mnogih drugih firmi.

Tako je tada najprozivaniji čovjek Adnan Mujagić, koji je bio prvi rukovodilac FAP, ali je odstupio kada je u javnost procurio i podatak da je rođak tadašnjeg premijera E. Bičakčića, i danas član Upravog odbora. U istom UO je i Zlatan Dedić, koji je svojevremeno javno branio poteze I. Ljevakovića.

Za informacije u FAP je i dalje zadužena Nermina Kapić, bivša novinarka Večernjih novina, ali i predsjednica UO Večernjih novina u vrijeme kada su nezakonito izbrisane tzv. Markovićeve dionice i kada je pravljen „početni bilans“ za privatizaciju.

Od sudbine Večernjih novina neodvojiva je i sudbina jednog drugog printanog medija u BiH. Naravno, riječ je o Avazu, tzv. privatnom glasilu nastalom u ratu, a stasalom na prvoj pljački Večernjih novina (septembar 1995. godine) i na netransparentnom trošenju ratnih donacija za koje je, pored vrha SDA, bio zadužen i Irfan Ljevaković, kao jedan od onih čuvenih „bečkih koordinatora“.

U vrijeme kada ovdašnji moćnici firmu Večernje novine definitivno upetljavaju u privatizacijsku paučinu, Avaz je akter jedne druge velike afere. Otkriva se da ta firma duguje državi 1,7 miliona poreza i to dugovanje sudovi uredno potvrđuju. Međutim, Federalna vlada, na čelu sa Behmenom, odlučuje da ispravi tu „nepravdu“ i pomenuti iznos vraća Avazu.

Peticija kolega, ali za AVAZ

Reakcija novinara i rukovodstava ostalih medija u BiH, a pogotovu u Sarajevu, u potpunosti izostaje kada se radi o „privatizacijskim“ zbivanjima oko Večernjih novina. Poneki tekst na tu temu je bio, prije svega, plod angažmana pojedinaca iz ponekih od tih medija dok su čelnici unisono šutjeli.

Praktično istovremeno sa tokom privatizacije Večernjih, čelnici Oslobođenja, Dana i Slobodne Bosne javnom peticijom staju na stranu utajivača poreza (firma Avaz), odnosno podržavaju potez premijera A. Behmena o povratu 1,7 miliona toj firmi.

Iza te peticije su tada stali – Senad Avdić, tada i sada glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Mirko Šagolj, glavni i odgovorni urednik Oslobođenja, i Vildana Selimbegović, tada čelnica Dana, a sada glavna i odgovorna urednica Oslobođenja.

Večernje novine sigurno ne bi ovako lagano pale da nisu rušene i iznutra.

Već kod pokretanja dnevnog inoizdanja (oktobar 1994) postaje vidljivo da tadašnji prvi čovjek Večernjih Sead Demirović igra dvostruku igru. To definitivno biva jasno godinu kasnije (septembar 1995) kada mu Avaz ispred nosa odvodi urednika Fetaha Ramovića i skoro svu tadašnju redakciju u, kako Fahro Radončić najavi, „Večernji avaz“.

Preostala ekipa Večernjih tada suštinski smjenjuje Demirovića, ali njegov slučaj ostavlja za kasnije rješavanje jer – traje borba za golo preživljavanje.

Večernje su tada preživjele, ali ne zadugo. Demirović je nanovo konsolidovao svoju poziciju, okružio se odanim ljudima (Nermina Kapić, Zlatko Vukmirović, Fuad Čibukčić i dr.) i privatizacija je mogla početi…

Na kraju, nije zgorega podsjetiti da su Večernje novine daleko najtiražnije dnevne novine u historiji bh. novinarstva. Počele su izlaziti 6. 4. 1964. godine, u okviru novinsko-izdavačke kuće Oslobođenje.

U početku su bile orijentirane uglavnom na sarajevski region (čak su se krajem 1960-tih jedno vrijeme i zvale Sarajevske novine). Svoj vrhunac doživljavaju sredinom osamdesetih kada im prosječan prodati tiraž na godišnjem nivou daleko prevazilazi 100.000 primjeraka, po čemu su pojedinih godina bile 5. u tadašnjoj SFRJ. 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)