Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Organizirali ste posjetu postdiplomaca Univerziteta Bauhaus u Weimaru Sarajevu. Je li dolazak bio plodonosan i u kojem smislu?

Mislim da je bio vrlo plodonosan. U svakom slučaju, oduševljeni su susretima s mladim ljudima ovdje, gradom, njegovom kompleksnošću, arhitekturom, pa i kafanama koje smo obišli (smijeh). Imali smo vrlo intenzivan program, a  u  Sarajevu su bili svega četiri-pet dana. Imali su dvije prezentacije svojih radova – jednu u sklopu Sarajevske zime, a drugu u galeriji Charlama Depot, susreli su se sa studentima Asje Mandić, studentima produkt-dizajna i Arhitektonskog fakulteta, a jedan dan smo iskoristili i za posjetu Titovom bunkeru u Konjicu.

Vjerujem da im je to bilo zanimljivo iskustvo. Kako je prošao obilazak?

Nekako mi je bilo bitno da fizički dožive ovaj prostor, a ne samo da slete u grad. Uvijek je dobro, da bi se osjetilo gdje se došlo, i fizički to doživjeti. Zato smo do Konjica išli našim lokalnim vozom. Svima je to bilo uzbudljivo iskustvo, pa i meni samoj, jer sam se zadnji put prije rata vozila našom željeznicom. Onda smo šest kilometara išli pješke od Konjica do bunkera, gdje smo imali vrlo informativan dvoiposatni obilazak. Bilo im je zanimljivo, jer to su postdiplomci odsjeka “Umjetnost u javnom prostoru i nove umjetničke strategije”, a tema semestra nam je umjetnost i memorija. Samim tim, jedan takav objekt kao primjer neke negativne utopije, za njih je bio vrlo zanimljiv. Isto tako i dizajn namještaja, te funkcionalnost čitavog objekta. Imali smo vrlo intenzivan prvi dan boravka u Bosni, a već sljedeći dan se počelo i u Charlami raditi. Ali ono što je meni bitno je da je ovo tek prvi susret. Sa mnom i studentima u Sarajevo su došle i moje kolegice Liz Bachhuber, koja je osnovala ovaj odsjek na Bauhaus Univerzitetu, i Lisa Glauer i Nadin Raschke. Nadam se da će ovaj naš dolazak biti ohrabrenje i sarajevskim studentima da se prijave za takav postdiplomski u Weimaru, jer je to internacionalan program koji ove godine ima studente iz 13 zemalja. Uslovi su prilično povoljni – studij se ne plaća, samo treba položiti prijemni ispit.

To je svakako dobra prilika, jer u BiH nemamo nijedan sličan studijski program...

Da, nemamo. Ovo je, zapravo, pionirski projekt i u nekom širem kontekstu, koji ima veze i sa duhom Bauhausa, idejom interdisciplinarnog i eksperimentalnog rada.

Zašto je važno da umjetnost uđe u javni prostor?

To je, jednostavno, jedna forma umjetnosti. Forma koja, možda, više odgovara našem vremenu i koja ima veze i sa demokratizacijom umjetnosti. Umjetnost u javnom prostoru je namijenjena svima koji koriste javni prostor. Ona se bavi tim pitanjem na razne načine: kome pripada javni prostor, na koji ga način koristimo, ko ga kontroliše. Naravno, takva umjetnost ima i sociološke i političke i kulturne aspekte, a privlačna je za umjetnike koji rade u raznim medijima. Postoje razne forme umjetničkog reagiranja u javnom prostoru.   A umjetnost u javnom prostoru, naravno, postoji od prije – nije to ništa novo. Samo uzmite za primjer sve spomenike koji su podignuti... To je za nas isto bila tema semestra - šta je to spomenik, šta reprezentira, ko i zbog čega ga pravi, šta se dešava sa spomenicima kad se, naprimjer, dese politički lomovi u jednom društvu.

Sarajevo vam je i u tom smislu poslužilo kao dobar primjer.

Naravno. Zato nam je jako dragocjeno bilo predavanje Dunje Blažević, koje je održala u Umjetničkoj galeriji BiH o projektu Sarajevo Centra za savremenu umjetnost „Novi spomenik“. Za nas je to bilo jako bitno, jer su studenti imali priliku shvatiti gdje su došli i upoznati se s kompleksnošću naše istorije i naše trenutne situacije. Dunja je predstavila umjetničke intervencije koji se bave pitanjima kulturne memorije i reprezentacije. Imali smo baš puno sadržaja, a ja, moram priznati, nisam bila sigurna ni da će baš sve uspjeti, ali za divno čudo jeste. Mnogi od studenata su potpuno oduševljeni „Charlamom“ i ovim konceptom „SubDokumenta“ Jusufa Hadžifejzovića, koji je inspirativan za umjetnike koji žele da istražuju i stvaraju umjetnost u javnom prostoru. Uspostavili smo kontakt i mislim da će se neki od njih sigurno vratiti. I Jusuf je ponudio pomoć i bit će mu drago da neko od njih ponovo dođe u Sarajevo.

Iako ste završili slikarstvo, opredijelili ste se za video i zvučne instalacije. Čini mi se da na zvuk i riječi u svojim radovima stavljate poseban akcent. Ili, možda, griješim?

Zvuk je za mene jednako vrijedan kao i slika. U Sarajevu sam, na primjer, u okviru projekta „Home“, u organizaciji SCCA (Centar za savremenu umjetnost Sarajevo), „ozvučila“ Latinsku ćupriju glasovima koji pjevaju uspavanke. Radim dosta sa zvukom, uglavnom za određeni prostor i određeni kontekst.

Je li onda takva instalacija primjenljiva u drugom prostoru, drugom gradu?

Nije. Recimo, taj „Lullaby of the Earth“ projekt je nakon Sarajeva 2000.  izveden u Bratislavi 2002. godine na mostu koji se zove „Novi most“. On je napravljen 1970-ih godina i to je monumentalna betonska konstrukcija. Preko mosta idu automobili, a ispod mosta je pješačka zona - tunel koji sam ozvučila. Iako su oba zvučna mosta bila „građena“ od istih glasova, „pjevala“ su potpuno drugačije. O tome se i radi – da se, zapravo, rad ne može prenijeti. Jer ne ozvuči se samo most, već i njegov politički, urbani i arhitektonski kontekst. Način na koji je rad funkionisao ovdje i u Bratislavi su potpuno drugačiji. Reakcije prolaznika su takođe bile potpuno različite.

Kažete da i dalje mislite u slikama, iako se više aktivno ne bavite slikarstvom. Kako je to misliti u slikama? I kako dolazite na ideje šta i kako naredno raditi?

Moji radovi nekad nastaju kao slike u glavi, koje potom realiziram. Ali često me inspirišu ljudi i situacije koje srećem na svojim putovanjima. Posljednjih godina više radim na filmskim projektima, gdje pokušavam pratiti procese i energije koji se dešavaju na setu. I najsretnija sam kad se na kraju to sve sklopi u jednu priču. Dosta mi u tome pomaže i moj tim, fotograf Egbert Trogemann, kompozitor Bojan Vuletić, i producentica Amra Bakšić Čamo, koja je sve moje video radove montirala. Ona naš metod naziva „okretanje narativne forme na glavu“. Znači, završiš s pričom, a počneš sa setom, rekvizitima, slikom... Ali da se vratimo slikarstvu. Naime, ja dosta koristim tu formu slike u slici - citate iz istorije umjetnosti kao velike foto kulise. Slika u slici za mene predstavlja mogućnost uspostavljanja neke veze između prošlosti i sadašnjosti.

Na čemu trenutno radite?

Počela sam raditi jedan novi kratki film, opet naravno s Amrom, a  snimat će se u Njemačkoj.

Zašto ne volite da vas se naziva socijalno angažiranom umjetnicom?

Jer nisam društveno angažirana umjetnica. Ja sebe tako ne osjećam. Mene ne zanimaju ljudi s kojim radim zato što pripadaju nekoj marginalnoj grupi, već zato što me inspirišu. Uostalom, šta je to marginalna grupa? Svako je za nekog marginalna grupa. Meni je to, kao pitanje, zanimljivo. Na primjer, „Isola Bella“ je rad o o poetičnoj dimenziji ljudske egzistencije, a nije socijalna reportaža o retardiranim ljudima. Moje protagoniste su maske koje su nosili na licima, zapravo, oslobodile kako bi ušli u drugi prostor, prostor figure, koji ih onda oslobađa njihovog medicinskog, socijalnog ili bilo kakvog drugog statusa. Ovaj rad govori o kreiranju drugog prostora, nove egzistencije, o politici figure.

Mišljenja ste da je kulturni identitet sve manje vezan za prostor i naciju, a sve više za ideju. Ipak, ponekad se čini da je u BiH i dalje vezan prvenstveno za naciju. Možemo li onda taj princip primijeniti i na situaciju u BiH. Mislite li da kulturni identitet ovdje ima drugačije značenje u odnosu na ostatak svijeta?

Svaki identitet je konstrukcija. Mi smo svi, na neki način, formirani nečim i taj proces se nastavlja. Ja vjerujem u to da čovjek sebe može da izgradi, da se dovede na neko mjesto koje misli da mu odgovara. Takva vrsta odnosa prema sebi i identitetu, vjera u individualnu poziciju, je potencijal koji nažalost još uvijek premalo živi u našem društvu.
 
(DEPO/BLIN)

ČITAJTE DEPO!