Izvor: Dw.de

Sarajevske muzičare Dinu i Edu Krilića, rat u BiH odveo je u Imst, malo mjesto na obroncima austrijskih Alpa. No nema tako malog mjesta, kažu ove Sarajlije, iz kojeg se ne može započeti i velika karijera.

“Iskreno, ja mislim da je potpuno nevažno jeste li stranac ili niste, i da to ne odlučuje o vašem uspjehu ili neuspjehu bilo gdje na svijetu. Ako vas neko voli, onda ne zato što niste stranac, već zato što ste mu slični – volite istu muziku, volite iste filmove, čitate iste knjige. Najvažnije za uspjeh je da ste okruženi ljudima koji su vam slični, koji imaju sličan pristup životu i da puno radite, jer ništa ne uspjeva iz prvog pokušaja”, kaže Dina Krilić, odlaže kaput i violinu, i odlazi u kuhinju iz koje joj pogled pada na visoke i snijegom pokrivene vrhove austrijskih Alpa.

Sarajevska violinistica upravo se vratila sa nastupa u Vijećnici grada Insbruka, gdje je zajedno sa mužem Edom, poznatim sarajevskim harmonikašem, koji je svojevremeno upravljao Narodnim orkestrom RTVSA, nastupala na dodjeli nagrada za toleranciju i raznolikost. Nju već nekoliko godina unazad, dodjeljuje gradsko vijeće. “Često sviramo takve stvari, prilično smo se etablirali u tom segmentu, a repertoar nam je raznovrstan - od argentinskog tanga, valcera, čardaša pa do bosanskih sevdalinki. To je svojevrsno muzičko putovanja svijetom, unosimo raznolikost u ovu tirolsku jednolikost”, šali se Dina i sa kuhinjskog prozora pokazuje na brda i planine; “Gdje god se okreneš - svuda Alpe!”

Vatrogasci, skijanje i argentinski tango

Već preko dvadeset godina Dina i Edo Krilić žive i rade u Imstu, malom mjestu nadomak Insbruka, u austrijskoj pokrajini Tirol. U mjestu gotovo skrivenom u austrijskim Alpama, u kom je skijanje glavna slobodna aktivnost, od muzičkih instrumenata popularni su samo duvački, a velike se karijere, “osim ako nisi skijaš ili kapelmeister u duvačkoj sekciji lokalne vatrogasne jedinice”, šali se Dina, ne dešavaju tako često. No i pored toga što nisu profesionalni skijaši, Dina i Edo su upravo ovdje, usred snježnih tirolskih masiva, postigli zavidnu karijeru. Svirajući harmoniku i violinu, instrumente koje su zavoljeli u rodnom Sarajevu.

Dina će skromno reći kako je najbitnije da su se dobro intergrisali i da imaju srdačan odnos sa svojim austrijskim sugrađanima, no i Dina i Edo predaju ipak na državnim muzičkim školama Imstu, Pitztalu i Otztalu. Već duži niz godina - bilo kao duo, trio ili kvintet - nastupaju širom Evrope i izvode svjetsku muziku. Edo je izdao knjigu vlastitih kompozicija, od kojih jedna od njih “Sar-pari” na platformi Youtube pogledana 370.000 puta, a u pripremi je i knjiga sevdalinki za dvije harmonike. Dina opet radi na već četvrtom violinskom udžbeniku “Dina Violina”, a ti udžbenici nisu samo didaktički dobro osmišljeni, već im je Dina dala i jednu ličnu notu - pišući za te pjesmice tekstove, i upoznajući, kako kaže, djecu sa ljepotom svijeta koji nas okružuje.

A kakav ugled Dina i Edo uživaju kod lokalnog stanovništva, a zbog svih ovih aktivnosti, postalo je jasno i tokom posljednjih poplava u BiH. Nakon što je Dina u krugu prijatelja predložila da se organizuje humanitarna pomoć, “njeni dragi Tirolci” tom su se pozivu odazvali u ogromnom broju, i u akciji “Paketi sa srcem”, koja je provedena u školama, za nekoliko dana je skupljeno preko stotinu paketa. Dok je škola iz St. Antona, donirala namještaj i školske table za školu u Maglaju. “U čemu je opet prednost manjeg mjesta. Kada vas ovdje prihvate, onda vas prihvate bez rezervi i zaista su velikog srca”, objašnjava Dina.

Iz vihoru rata

No kako je sve počelo i kako su Krilići gradili svoj ugled u malom mjestu Imst u austrijskom Tirolu? “Pa sve je, naravno, počelo sa ratom, kao i kod bezbroj drugih Bosanaca”, priča Dina. “Ja sam u Tirol došla zbog sina, koji je u Sarajevu bio ranjen, a mi smo mu uspjeli oranizovati rehabilitaciju u Austriji. To su bili teški dani, ali ja sam imala sreću da sam naišla na dobre ljude sa kojima sam se razumjela i koji su mi kroz neko vrijeme ponudili i mjesto na muzičkim školama u Ötztalu i Pitztalu”, priča Dina.

I zapravo je sreća u nesreći da se Dina našla duboko u Alpama, jer je to radno mjesto nuđeno i drugim nastavnicima, ali su ga oni redom odbijali - javni prevoz do škole bio im je previše komplikovan! “A ja se nisam mislila ni jednog jedinog trenutka”, kaže Dina. “Ja sam tada bila staratelj našeg djeteta, Edo je bio u Sarajevu i ja sam slala pakete, tako da sam to mjesto prihvatila bez dvoumljenja i onda je počela borba za učenike”, smije se Dina.

Red, rad i disciplina

A to je opet posebna epizoda u karijeri sarajevske violinistice. Na školi u Pitztalu, Dina je naime uz violinu počela podučavati blok flautu, o kojoj nije puno znala. “Ali sam i tu imala sreće da sam naišla na jednu gospođu, direktoricu te druge škole, sa kojom sam se razumjela i koja mi je pokazala nekoliko osnovnih stvari za podučavanje flaute. Kasnije sam flautu dodatno studirala, ali je na početku bila presudna pomoć te profesorice, u međuvremenu moje dobre prijateljice”, priča Dina. Đaci koji bi učili blok flautu kao početni instrument, odlučivali su se često da ostanu kod svoje učiteljice i nastave svirati violinu - tako danas kod Dine Krilić, u Ötztalu, koji ima 4.000 kućanstava, violinu pohađa čak 40 učenika.

Za to vrijeme “borbe za učenike”, Dinu vežu i dirljiva sjećanja. “Moram priznati da sam bila veoma iznenađena, kada sam upoznala neke od svojih učenika. Među djecom, bile su i dvije starije žene, sestre, koje su violinu učile u djetinjstvu i željele su da svoje znanje obnove. Anni je imala imanje na kojem je radila oko krava. Violina i časovi bili su njena relaksacija i odmor od teškog posla. Njena sestra Maria-Luise je radila u opštini i bile je velika vjernica. Kada je čula da sam u Austriji sama sa djetetom i da je moj muž još u Sarajevu, na radnoj obavezi, uz moje odobrenje svakoga dana je išla u kapelu i molila se da se naša mala familija ponovo nadje na okupu”, priča Dina.

No ipak, presudni za uspjeh u malom Imstu bili se “red, rad i disciplina” a oni su ih doveli i do redovnih angažmana poput onog protekle sedmice u Ankoni ili brojnih nastupa u Njemačkoj. Za te nastupe se puno vježba, a vrijeme za to se “krade” od onoga sto ljudi zovu slobodno vrijeme. Ujutro rano ili navečer kasno, nedjeljama i praznicima. “Želio bih i više vježbati, ali više vremena se jednostavno ne može odvojiti”, kaže i Edo, vrhunski harmonikaš, koji je svirao sa svim relevantnim imenima naše estrade, ali koji uživa veliki ugled i među stručnim krugovima širom Evrope.

A Dina i Edo onda ponovo uzimaju instrumente i dok intoniraju jedan argentinski tango, daju mu i jednu “bosansku notu”, šale se – u malom mjestu Imst, na obronicima austrijskih Alpa.