U šehidskom mezarju Kahrimani u općini Hadžići jedan do drugoga su mezari dvojice najboljih prijatelja, Mehmedalije Hujića i Hajrudina Dupovca, obojica preselili u toku rata u BiH (1992.-1995.), boreći se u Armiji RBiH. No, tokom agresije na BiH Mehmedalija i Hajrudin nisu prvi put zajedno bili u borbama, nego u Palestini krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog vijeka.   

Hajrudin ef. Dupovac je među 61 imamom koji su dali živote za svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Za razliku od ostalih imama šehida, Dupovac se borio i za slobodu palestinskog naroda, gdje je otišao bez znanja svojih roditelja.

Dupovac je rođen 1955. godine u Hadžićima, kod Sarajeva. Nakon što je završio Gazi Husrev-begovu medresu 1975. godine, sa svojim prijateljom Mehmedalijem Hujićem odlučuje da ide u Palestinu, kako bi se borio na strani palestinskog naroda.

Muhamed Dupovac, Hajrudinov sin, za Anadolu Agency (AA) je ispričao tužnu životnu priču svog oca.

“U Palestinu su otišli bez znanja svojih roditelja. Otišli su pod izgovorom da će tamo studirati, ali to nije bilo tačno. Oni su htjeli tamo da se bore i da postanu šehidi. Babo nam je uvijek pričao da je želio postati šehid u zemlji Ibrahima, a.s.”, rekao je Muhamed.

Obuka u Palestini

Hajrudin i Mehmedalija su u Palestini ostali godinu i po dana. Hajrudin je završio i obuku za komandosa u palestinskoj vojsci, te proizveden je u čin oficira u palestinskoj vojci.

Hajrudin ef. Dupovac, nakon godinu i po dana provedenih na ratištu, 1981, vratio se u Bosnu i Hercegovinu, gdje je nastavio raditi kao imam, hatib i muallim u džematu Lokve kod Hadžića. Hajrudin ef. Dupovac je odlučio nastaviti svoj životni put u rodnom kraju, te se oženio 1981. godine. Međutim, nakon početka agresije u Bosnu i Hercegovinu, Hajrudin ef. Dupovac se uključio na odbranu svoje domovine.

Njegovo borbeno iskustvo, koje je stekao u Palestini, pokazalo se već na početku agresije, kad je sa grupom boraca zaustavio napredovanje spskog agresora na linijama u Dupovcima kod Hadžića. Dupovac, koji je bio i ranjen u Dupovcima, kasnije je postavljen za komandira grupe u Pazaričkom odredu, s kojim je učestvovao u borbama za Igman.

Želja im se ispunila u domovini

“1992. godine po izbijanju rata, odmah se uključuje u Armiju RBiH zajedno sa svojim prijateljem Mehmedalijom. Oni su imali namjeru da u Palestini budu šehidi, Allah nije to dao. Iako su godinu i po dana ostali tamo, učestvovali borbama, nije im bilo suđeno da tamo budu šehidi”, nastavio je sin Muhamed, te ispričao zanimljivu priču ovih dobrih prijatelja, Hajrudina i Mehmedalije:

“Po izbijanje rata 1992. godine, prijatelj moga oca Mehmedalija Hujić pao je kao prvi šehid u Hadžićima. Tako da je u mezarju bio prvi ukopani. Moj babo je u septembru 1992. godine, pet mjeseci poslije njega, preselio na ahiret. Pošto je mezarje bilo popunjeno, a njega nisu kao imama i komandanta htjeli negdje u čošak da ukopaju, ukopali su ga tačno kod njegovog prijatelja Mehmedalije. Sad leže jedan pored drugog. Dakle, to je simbolika, to je ispunjenje njihove želje da budu šehidi, ne u Palestini već u svojoj rodnoj grudi, u Bosni i Hercegovini.”

(Anadolija/aa)