U petak, 21. februara, sa početkom u 20 sati, galerija Zvono predstavlja izložbu slika Kenana Abaza pod nazivom "Veritas". Kenan Abaz je rođen u Sarajevu 1982. godine gdje je i završio Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Umjetnost je studirao na Accademia di Belle Arti di Bologna Italija.

Piše: Mirha ŠABANOVIĆ, historičarka umjetnosti

Izložbu pod nazivom „Veritas“, čini ciklus djela duboko nadahnutih hebrejskom kulturom i tradicijom, predstavljajući put sveobuhvatne duhovne evolucije čovjeka od vremena njegova postanka, do sezanja najviše razine duhovne preobrazbe jednog naroda. Ciklus otpočinje procesom, zametkom Božijeg načela odnosa sa ljudima, djelom pod nazivom „Genezis“, a koje prikazuje fizičko propadanje iz raja, u grijeh i njegove posljedice, nakon što je iz Jednosti Kreatora, etera, načinjen prvi korak u kreaciji – odvajanjem od Jednosti, u iluziju fizičkog svijeta. Pa ipak djelo je u isto vrijeme obuhvatilo stvaranje Adama i Eve i Izgon iz raja. Zapitat ćemo se kako? Kada se upustimo u prepoznavanje skrivenih sila, analizu, ogoljavanje i posmatranje iza fasade, sa željom da stvar obuhvatimo iz korijena uočit ćemo da slika može i treba biti interpretirana u rotirajućim pokretima, gore – dolje. Što će reći da je lijeva strana koja predstavlja žensko počelo, a desna muško, istovremeno izjednačena, a da broj osam sa Adamove desne strane, definira simbol narušene ravnoteže i postojanosti.

Između ovog početka i „kraja“, djelom sa kojim se ovaj ciklus zaustavlja ali ne i završava, predočena je umjetnost sazdana na iskustvu empirijskog i transcendentalnog. U tom osobnom životu vjere, na njenom putu, povijesti, vidimo onaj univerzalni ljudski, iskonski prolaz kojim onovremeno kroči Abraham, Izak i Jakov, a danas i sutra, svaki pojedinac koji teži zajedništvu s Bogom i stavljanju pod Njegovo okrilje. U svakoj od njih je zbijena kušnja, pad i njegove posljedice, osuda i milost, Božija pravednost o kojima i govori Prva knjiga Mojsijeva. Mogli bismo stoga reći i da su stil, crtež i boja ustupili pola svoga mjesta samo jednoj istinskoj ljepoti, ljepoti istine koja se otkriva i koju otkrivaju. Jer duboka misao i jaka osjećanja čine da receptor osjeti jedinjenje sa djelima, sa kojima se istovremeno zbližava i od njih udaljava. Svaki vid subjektivizma je prema tome misaona laž, jer svako djelo predstavlja kolektivni čin, nikad pojedinačni izraz. Ono što je uslijedilo nakon „Genezisa“ jeste poremećaj i razbijanje duševnog mira, nespokojstvo i napetost koja se osjeti iznutra, ispod – vatra u potpunoj unutrašnjosti, gdje duša biva zadavljena u tamnici vlastitog tijela. Slom te tjelesne diktature donijet će „Egzodus“, izlazak iz Egipta koji je ujedno i simbol današnjeg svijeta, a isušeno Crveno more smrt starog i rođenje novog čovjeka izbavljenog vjerom.

Podsticajnost, asocijativnost, mističnost, enigmatičnost, dekorativnost i simbolika što u sebi nosi mitsko - kosmičko značenje samo su neke od riječi kojima bismo mogli opisati slikarski opus Kenana Abaza. Jedna svojevrsna strukturalna forma Božanstvene komedije, gdje svako od djela prolazi kroz otvorene pukotine lijevka, pakla, čistilišta i raja, filtrirajući jezik likovnosti ekspresionizma, simbolizma, secesije, kubizma...

„Žena sa ćupom“ ovapločuje pritisak očajanja koji nosi u sebi, jer zemaljska radost nanosi utoliko više zla ukoliko nas više privlači. Historijska ličnost kraljevskog porijekla, čiju glavu pokriva klaft, grčevito i mahnito iskazuje svoju predanost ovozemaljskim nasladama, crpajući sadržaj ćupa, ujedno i simbola egipatskog božanstva Hapija.

„Maskelina“, „Grijeh“ i „Ego“ iskazuju umjetnikovu snažnu senzualnost putem ljudskog tijela koje postaje ogledalo duše, sa bezličnim crtama lica koje su u skladu sa požarom koji razdire iznutra. Sladostrašće. Trivijalnost fizičke ljušture, lažna ljepota koja se sastoji od spoljašnje vulgarnosti i nečiste, rugobne moralne veličine. Lažni luksuz, istrošena i hladna kao kamen tijela, čiji ritam ne evocira žestinu, maznu mekoću pokreta, putenost, koliko li ogoljavaju one aspekte života koji ostavljaju traga, lišavajući ženu njene čednosti, otmjenosti, ostavljajući iza sebe sliku jadnice pred kojom više niti jedan muškarac neće pasti na koljena. I upravo u djelu „Posljednja kraljica“ biva sažeta njihova tragična sudbina. Niti jedna od njih nema pogled koji tone u uspomene, jer svijet grijeha kakvim žive radije „posmatraju“ zatvorenih očiju, u kojima više nije moguće vidjeti ni sjaj mladenačke gordosti, ni gracioznog materinstva. I to je cijena koja ima da se plati, istina u njezinoj praznoj utrobi, sa tijelom iz kojeg je istrgnut skelet, nakon čega ostaje masa koja se topi kao svijeća.
 
Odstupanje od osnovnih načela anatomije, deformisani udovi, slomljena bedra, ukidanje dubinskog prostora, dolazi kao posljedica određenog društvenog, ideološkog i filozofskog stava prema spoljašnjoj stvarnosti, koji se iščitavaju na djelima „Sub rosa“, „Bella donna“ i „Bakho“. Ljudske strasti su podjednako izražene i bojama, ali bez svjetlosti i sjene, bez lokalnog tona. Crna, bijela i crvena zauzimaju posebno mjeto. To su boje samoglasnika Alhemije snova A.Remboa ; A je crno, E je bijelo i I je crveno. Time je odredio oblik i kretanje svakog suglasnika, pronašavši pjesničku, odnosno umjetničku riječ koja postaje dostupna čulima. Na nekim djelima se umjetnik pozabavio i pitanjem dubine, koristeći se materijalima od željeza, žice i drveta, sve u cilju uspostavljanja dinamičnih, a ipak harmoničnih kompozicionih odnosa.
 
Da je proces duhovne regeneracije na pomolu govore i djela koja ukazuju na ponovno vraćanje, uzdanje u Boga, predstavljeno na slici pod nazivom „Cvjećar“, sa simboličnom upotrebom cvijeta ljiljana, ablemom Judinog plemena, a kako ga još Dante naziva „cvijetom vjere“. Djela koja će kasnije uslijediti („Siromah“, „Anne Frank“, „Otto Frank“ i „Negacija“ ) u nama bude pobožno osjećanje, jer prenose uzbuđenje koje je i sam umjetnik osjetio pred besmrtnom istinom koja se uvijek veže za ono prethodno. Prizivajući šutnju i skrušenost, izlazeći tek prividno iz historijske ali ne i tematske priče Genezis – Egzodus, opomena su svakom čovjeku da stradanje, ponekad stvar vlastitog izbora, u vremenu duhovnog nespokojstva, socijalne krize i ljudske otuđenosti od pravih vrijednosti postaju stvar naroda. Čovječanstva.
   
Izlazak, izbavljenje „Egzodus“ prikazuje trenutak koji se veže za put do Sinaja. Ukazivanje Boga Izraelcima u obliku oblačnog stupa, u kompoziciji je predstavljeno u formi jonskog stuba, koji se podiže visoko iza leđa, osvjetljavajući im put. Iz tijela – plašta Mojsije zaštitnika, kao kerberi izviruju glave djece Izraela, vezani kaiševima u znak pokornosti, i sa gustim pramenovima sive kose koja reprezentira krunu slave, stečenu pobožnim životom. Sedam žižaka Mojsijevog svijećnjaka, ukazuje na prisustvo Božije, svjetlost koja sija u tami haosa i životne neizvijesnosti.
 
Podsticajnost, asocijativnost, mističnost, enigmatičnost, dekorativnost i simbolika što u sebi nosi mitsko - kosmičko značenje samo su neke od riječi kojima bismo mogli opisati slikarski opus Kenana Abaza. Jedna svojevrsna strukturalna forma Božanstvene komedije, gdje svako od djela prolazi kroz otvorene pukotine lijevka, pakla, čistilišta i raja, filtrirajući jezik likovnosti ekspresionizma, simbolizma, secesije, kubizma...

(DEPO PORTAL/aa)