Kako se zove ova planina?

- Ne znaš?

- Ne znam.

Svi Srbi će da nauče kako se zove. Ravna gora!

Dijalog dvojice važnih likova koji su se priključili pokretu pukovnika Draže Mihailovića uvod je u završnicu serije “Ravna gora”, emitirane u deset epizoda proteklih dva i pol mjeseca na prvom programu Radiotelevizije Srbije, nedjeljom u osam uvečer.

Nakon što ta dvojica zaključe očigledno (u nekoliko navrata se prije toga razglabalo o Ravnoj gori), slijedi krupni plan sa samim Mihailovićem (igra ga Nebojša Glogovac, glumačka zvijezda u čitavoj regiji), on se prekriži, poljubi srpsku vojnu zastavu, kamera se uzdiže prema nebu uz patetičnu glazbu (u rubu kadra zamjećujemo bijelog konja, obavezni simbol u takvim situacijama) - i to je kraj.

Iz opisanog finala moglo bi se zaključiti kako je serija scenarista i redatelja Radoša Bajića zapravo - kako se i najavljivalo - orgijanje srpskog nacionalizma, koji bi zbivanja za 2. svjetskog rata htio predstaviti iz drugačije vizure, no ukoliko ste pažljivo pogledali svih deset epizoda, to je samo djelomično točno. Nesumnjivo, “Ravna gora” ima agresivno srpsku optiku. Kraljevina Jugoslavija se raspala - kako se u jednoj epizodi eksplicitno kaže - zbog izdaje Hrvatske, Dalmacije i Slovenije. Hrvati su, uzgred, glavni negativci u seriji.

Autoritativni general Bora Mirković ( Lazar Ristovski) frkće od bijesa čim vidi hrvatske predstavnike na sastanku vlade i generalštaba, osobito antipatičnog šefa HSS-a Vladka Mačeka ( Irfan Mensur). Na fronti Srbi jetko konstatiraju kako su muslimani pobjegli odmah za “ustašama” i ostavili vojsku u rasulu, a vijest da su Nijemci dočekani u Zagrebu kao osloboditelji primljena je sa zgražanjem.

Čak i Josip Broz ( Dragan Bjelogrlić), koji upravo stiže vlakom u Zemun, priznaje da u glavnom gradu bivše Banovine Hrvatske nije razbijena ni čaša nakon ulaska Nijemaca, a u prvim epizodama smo mogli vidjeti kako je stravično razrušen Beograd. Nema ni najmanje naznake da se pokuša razumjeti zašto Hrvati i Slovenci nisu voljeli Kraljevinu. Sam kralj Petar II. ( Đorđe Živadinović) prikazan je kao napaćeni mladi monarh, koji se našao u za njega preteškoj situaciji i morao je protiv volje napustiti domovinu.

Draža Mihailović odlučio je ostati i organizirati otpor protiv Nijemaca. Mudar je vojskovođa, zna da se ne treba zalijetati jer mu pristalice nisu osobito brojne, četnici se još ne spominju, on se smatra zadnjim izdankom jugoslavenske vojske. Iako sa svojim vojnicima u istočnoj Bosni zatiče spaljena srpska sela, za koja od jednog preživjelog starca mučenika saznaje da to "učiniše oni koji se mole drugom Bogu", zabranjuje pljačku i ubijanje te drži predavanje kako su Srbi i Muslimani zapravo jedan narod, prisilno razdvojen vjekovima. Ipak, što vrijedi kada su mu pristalice divlje. Nakon što oslobodi jednog muslimana, njegov ga kaplar potajno prekolje, a poslije pokuša silovati zgodnu seosku curu. U drugoj prigodi, Draža dolazi potražiti pomoć u neko selo, što mu vojska iskoristi kako bi domaćinima priklala ovcu. Dražin je problem i nesloga među njegovim majorima: jedan od njih, očito, pošteniji, zbog toga ga i napušta.

Jedini ozbiljan konkurent Draži za pridobivanje naklonosti naroda je Josip Broz: on trijezno procjenjuje što je činiti u ozbiljna vremena, no njegovi su pouzdanici teški dogmatici, stalno zvrndaju o Staljinu i Sovjetskom Savezu, osobito Slobodan Penezić Krcun ( Aleksandar Filimonović), a lokalni aktivisti naprave incident u crkvi, izvikujući parole protiv kralja i buržoazije, međutim, u krajnje neprimjerenom trenutku.

Broz tako nešto sigurno ne bi odobrio: on je velik šminker i ženskar, pa kao što Draža u posljednjoj epizodi stiže do Ravne gore, i generalni sekretar Komunističke partije ostvaruje svoj cilj, realizira ljubavnu vezu sa sljedbenicom Davorjankom Paunović ( Milena Jakšić).

Mlađi gledatelji teško će se snaći u seriji “Ravna gora”. Još će nekako shvatiti da je Milan Aćimović ( Ljubiša Milišić) šef prve marionetske vlade koju su u Beogradu uspostavili Nijemci, no tko je taj Milan Nedić ( Feđa Stojanović), koji je u kućnom pritvoru i diskretno se udvara svojoj šogorici, uzaludno pokušavajući ishoditi prijem kod Aćimovića?

Ukoliko potraže odgovore na srpskoj Wikipediji, neće dobiti informacije koje su u skladu s Bajićevim svjetonazorom, jer tamo ne idoliziraju ratne zločince kao što je slučaj na hrvatskoj Wikipediji. S igranim dijelovima u kojima su protagonisti fiktivni likovi nema većih problema, no čim se uplete povijest, teže je snaći se: vjerojatno stoga ciljna publika svakog televizijskog kanala, ona koja najviše kupuje i troši, nije baš luda za “Ravnom gorom”.

Kako je Bajić obavio svoj posao? Povremeno vam se učini da je to nešto viša razina od one koju je Ljubiša Samardžić demonstrirao u seriji “Miris kiše na Balkanu”, vizualni prosede i nije tako loš, osobito u interijerima, ali to jako varira. Neke od akcijskih scena jako su predvidljive (na primjer, epizoda s pokušajem silovanja mlade seljanke), nema tu modernog narativnog štiha, tako razvidnog u filmovima Srđana Dragojevića i Dragana Bjelogrlića, bliže je to “Dugoj mračnoj noći” Antuna Vrdoljaka.

Redateljska rješenja također su banalna: važne likove nam se uvijek prvo predstavi s leđa, kao u starim holivudskim filmovima, a Broza upoznajemo preko prstena, odjeće i obuće, što i nije tako loše, ali je svejedno rutinski. Ima i dosta lapsusa, zamuckivanja i ponavljanja situacija, dostatan pokazatelj da se seriju privodilo kraju u velikoj žurbi.

Glumci? Glogovac je solidan, iako se od njega tražilo samo da djeluje karizmatično, što se i dobilo, dok je Bjelogrlić prvi glumac koji je Tita uspio predstaviti kao karakter: još da nije nespretnog natucanja hrvatskog (odnosno one jezične varijante kojom je taj govorio) bila bi to najbolja uloga u seriji.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)