Piše: Prof.dr. Slavo KUKIĆ

Božićno-novogodišnje poruke i događanja nudili su rijetko bogat materijal za ozbiljnije politološke analize. U nedoumici sam, priznajem, bio i sam. Jer, kako sve to, budući se negativna događanja smjenjuju gotovo pa filmskom brzinom, dovesti pod zajednički analitički imenitelj. Na kraju sam, međutim, od već isplaniranog morao odustati. Razlog je, krajnje pojednostavljeno, nova trakavica – koja će, siguran sam, i slijedećih dana i tjedana plijeniti pažnju javnosti – a u vezi s kojom imam i intelektualnu i ljudsku obvezu.

Ministar financija je, ponovimo, smijenjen jer dijelu braniteljske populacije nisu isplaćene obiteljske i osobne invalidnine. Smiješno. Jer, kakve to veze ima sa smijenjenim ministrom? Ovlasti za odluke i radnje, naime, koje se na teret stavljaju ministru financija, su na sasvim drugoj adresi.

Predsjednik Federacije je, da ne duljim, pozivajući se na ustavne ovlasti, smijenio jednog od ministara federalne vlade – usput, donedavnog stranačkog druga – proglašavajući ga odgovornim „za nezakonito postupanje prema korisnicima prava naknada braniteljske populacije kojima je uskraćena isplata naknada“ za obiteljske i osobne invalidnine. Na prvi pogled – ništa čudno. Jer, ministri su i da ih se postavlja i da ih se smjenjuje. U konkretnom slučaju, međutim, moglo bi biti da i nije tako. Jer, ovoj smjeni, kako to ja vidim – i to me, a ne činjenica da i osobno želim biti odvjetnik čovjeku kojeg ni ne poznajem, tjera na javno određenje – u pozadini stoje barem dvije vrste razloga, jedna pravne, druga moralne naravi.

Što se prve, formalno-pravne dimenzije tiče, priznajem – zakinut sam za tu vrstu obrazovanja pa ne isključujem mogućnost da i nisam u pravu. Iz perspektive obična smrtnika, međutim, teško se oteti dojmu kako su obznanjeni pravni argumenti izvršene smjene krajnje upitni. Ministar financija je, ponovimo, smijenjen jer dijelu braniteljske populacije nisu isplaćene obiteljske i osobne invalidnine. Smiješno. Jer, kakve to veze ima sa smijenjenim ministrom? Ovlasti za odluke i radnje, naime, koje se na teret stavljaju ministru financija, su na sasvim drugoj adresi. Ministarstvo, pak, kojim rukovodi on je u poziciji najobičnijeg servisa, državne kase prema kojoj se iskazuju trebovanja – i iz koje se ona i podmiruju. A trebovanja dolaze od drugih – u konkretnom slučaju iz ministarstva branitelja, onog kojem je na čelu osoba drugog i imena i prezimena.

Uostalom, identičnu je situaciju gospodin Predsjednik imao i u lipnju prošle godine. A imao je na stolu, baš kao i sada, i prijedlog federalnog premijera za smjenu određenog broja ministara – među njima i sada smijenjenog. Zašto ga, dakle, ali i ostale, nije smijenio tada? Zato što, pojasni Predsjednik tada, on osobno nije „nadležan utvrđivati odgovornost članova Vlade o pitanju zakonitog ili nezakonitog postupanja“. Uredu. Ali, što se dogodi u međuvremenu da takvu nadležnost danas može konzumirati. I, ako je već posjeduje, zašto ne smijeni stvarno odgovornog? Zato što, pojasni Predsjednik, za njega nije dobio i prijedlog premijera. Neka mu bude. Zašto, međutim, smijeni ministra financija? Jer mu se, veli, prijedlog za njegovu smjenu nalazi na stolu. Ali, smjenu zbog čega? Nije je, valjda, premijer zatražio baš zbog neizvršene isplate invalidnina? Nije. Pa, o čemu se onda radi?

Za odgovor na to potrudio se premijer osobno. I taj odgovor, da skratim, upućuje na svu tragediju bh. političke bulumente. Ministar financija je, ukratko, razriješen temeljem zahtjeva za smjenu osam ministara iz prosinca 2012. godine – onog istog, dakle, kojim je predsjednik Federacije tada „obrisao pod“.

Ovih bi se dana, dakako, prvi čovjek Federacije mogao braniti demagogijom kako je prijedlog premijera važeći sve dok nije i formalno povučen. S tim se, istina, i nije problem složiti. Jer, doista, zašto premijer svoj prijedlog za smjenu osam ministara sve ovo vrijeme nije povlačio? Je li, hoću reći, i on u toj „sitnici“ u budućnosti vidio nekakva jokera? Vrag bi ga znao – ne mogu, naime, reći niti da, niti ne. 

Pustimo, međutim, eventualno „skrivene“ namjere federalnog premijera. Jer, temeljno je pitanje što se to u Predsjednikovoj glavi dogodi godinu dana poslije pa da istom zahtjevu – i to parcijalno, u slučaju samo jednog s popisa osmorice – sada „udovolji“? I zašto nije tretirao čitav spisak kojeg mu prije godinu dana uručiše? Otkud, hoću reći, logika „ovog hoću, ovog neću“? Nije vrag da su se svi ostali koliko preko noći silno popravili? I da su se kola morala slomiti samo na jednom – i to na doskorašnjem stranačkom kolegi. Jer, iz čisto ljudske perspektive, ako apostrofiranom zahtjevu nije udovoljeno tada, on je samom tom činjenicom – bez poziva u pomoć pravničkih akrobacija dakako – i definitivno adaktiran. A to, slijedom iste logike, može značiti samo da razlog smjeni može biti jedino novi, prijedlog kojeg gospodin Predsjednik uporno priziva, ali ga na stolu nema. Svako drugo postupanje, posebice pribjegava li mu se sa zakašnjenjem od cijelih godinu dana, neodoljivo asocira na logiku – baš sada mi se ćefnulo. I tko mi što može?

Da bi moglo biti baš to, da se gospodinu Predsjedniku ćefnulo, sugerira još jedan detalj – organizacija prosvjeda braniteljskih udruga Županije Zapadnohercegovačke ispred stana naknadno smijenjenog ministra. Iako ih policija onemogući, logičko rasuđivanje vodi samo jednom sudu – kako bi izvjesnu vezu s njima mogao imati i gospodin Predsjednik. I kako su mu oni trebali poslužiti kao povod za „sječu“ ministarskih glava – i to po gotovo identičnom scenariju, po kojem je prije četvrt stoljeća „sječu“ nepoćudnih organizirao jedan drugi moćnik s ovih prostora.

A sve to, opet, tjera na razmišljanje o razlozima smjene ministra, o kojima ovih dana prozbori prvi čovjek federalne vlade. Već duže vrijeme, otkriva on, predsjednik Federacije vodi politiku stvaranja kaosa, onu što se temelji na logici „što gore to bolje“. I koja ima samo jedan cilj – da posluži kao vjetar u prsa svima ostalima, ali i vjetar u leđa političkoj stranci kojoj je na čelu, pa i njemu osobno. U toj funkciji je, navodno, i stalan pritisak na ministre u vladi izražen u nekoj vrsti reketa. A logika reketa je – ili će te pristati na moje zahtjeve i diktat ili ću vas, temeljem podneska od prije više od godinu dana – kojeg sam, usput, tada bez dvoumljenja odbacio – sada smjenjivati.

Ovu dimenziju „slučaja Krajina“, pa i onih koji bi tek mogli uslijediti – među kojima bi jedan od prvih mogao biti i „slučaj Čamber“ – nikako ne treba ignorirati. No, ona nije i najpresudnija za moju odluku da se prema najnovijem političkom avanturizmu gospodina Predsjednika i javno odredim. Presudili su drugi, razlozi principijelne naravi i moralnog podteksta. Prije više od osam mjeseci, naime, svojski branih građanina Budimira zbog političkog progona kojem je, tada kao predsjednik Federacije, bio izložen. Tu priču, dakako, nemam namjeru nanovo otvarati. Ali, ona može biti poučna budući se najnovijim „predsjedničkim tornadom“ pod znak pitanja dovodi i elementarna logika.

O kakvoj se, pak, logici radi? Ružno vlastito iskustvo, uvijek sam vjerovao, uz svu gorčinu koju izaziva, čovjeku može i pomoći – da, među inim, sličnu vrstu pogrešaka nikad i sam ne napravi. Je li, međutim, građanin Budimir, sada u svojstvu predsjednika Federacije – čovjeka, dakle, koji posjeduje i golemu političku moć – odolio toj vrsti moralnog izazova? I je li iz ružnog vlastitog iskustva – na razini univerzalnih etičkih vrednota dakako – išta naučio? Po onome što trenutno čini – definitivno ne! Jer, za čovjeka koji je, kao on, prisiljen bio proživljavati i političku i ljudsku kalvariju, gotovo pa nemoguće je očekivati da bi – pri zdravoj pameti, i pod pretpostavkom da posjeduje elementarnu ljudskost – za istom logikom i sam mogao posegnuti. A lideru Stranke pravde i povjerenja se baš to dogodi.

Ali, zašto? Što je u prilog takvom moralnom strmoglavu kod gospodina Predsjednika presudilo? Pita li se, recimo, mene – ne znam. No, moglo bi biti da je po srijedi najsurovija moguća istina – da najnoviji „predsjednički udar“ potvrđuje kako su vlast i moć jedine svetinje u koje vjeruje i on osobno. U smijenjenog ministra se, uostalom, koliko do jučer, i sam zaklinjao. I nije ga dao – usprkos i svima i svemu. A danas? Gospodin Predsjednik je, očito, procijenio da bi preko ministrovih leđa mogao ponešto i ušićariti – i to u kraju do čijih glasova mu je, kako bi osigurao legitimitet nacionalnog predstavljanja, posebno stalo.

Moglo bi biti da je po srijedi najsurovija moguća istina – da najnoviji „predsjednički udar“ potvrđuje kako su vlast i moć jedine svetinje u koje vjeruje i on osobno. U smijenjenog ministra se, uostalom, koliko do jučer, i sam zaklinjao. I nije ga dao – usprkos i svima i svemu. A danas?

Sve to se, dakako, u zemlji čudesa – a ova naša je baš takva – može i dogoditi. Štošta se, uostalom, događalo i do sada. Ali, što bi narod vjernički rekao – a njegovim se dijelom, ako dobro upratih, ćuti i gospodin Predsjednik – ima Boga. I, svakoga stigne ono što zasluži. Kopaš li, hoću reći, jamu drugima, dobru se ni sam ne nadaj. Je li, međutim, toga svjestan i gospodin Predsjednik? Ili su, naprotiv, potezi koje povlači samo dokaz stare narodne – koju nekoć i sam čuh od moga sarajevskog druga – da je puno ovnu volovska mješina? Odgovor na to mi je, priznajem, i samu teško dati. No, moglo bi biti da je moj sarajevski drug u pravu. A ako jeste, prije ili kasnije će to vidjeti i ostatak svijeta – oni, hoću reći, kojima vid, pa i pamet, nerijetko i nisu najjača strana. Ili, ako hoćete još konkretnije – birači!

A tada bi, „dragi“ moj Predsjedniče, za štošta – što je, eventualno, danas još uvijek popravljivo – definitivno moglo biti prekasno.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)